animus

animus [a'~] (lat: duh, volja, namjera), u pravu, volja usmjerena na postizanje određenih prav. učinaka. U nekim slučajevima kad animus nije jasno izražen, neće se postići željeni prav. učinci. Npr. po subjektivnoj (romanskoj) koncepciji posjeda, za njegovo stjecanje bila je potrebna sama stvar (corpus) i volja da se stvar drži za sebe (animus rem sibi habendi). Animus contrahendi znači namjeru da se zaključi ugovor; animus domini namjeru da se stvar drži kao svoja; animus donandi namjeru darovanja; animus derelinquendi namjeru da se napusti stvar (vlasništvo); animus malus namjeru da se načini šteta; animus novandi namjeru da se stara obveza ugasi i zamijeni novom; animus obligandi namjeru da se preuzme na sebe neka obveza; animus testandi namjeru oporučnoga raspolaganja imovinom za slučaj smrti; animus turbandi namjeru da se uznemirava.