struka(e):

anagram (grč. ἀνάγραμμα), premetanje slova ili slogova unutar riječi, sintagmi, rečenica i osobito imena radi tvorbe nove značenjske ili smisaone cjeline (trava/vatra/vrata; stari/rista itd.). Često se rabi radi šifriranja, npr. svetih imena u starim religijskim tekstovima, vlastitih imena u pseudonimima (Alcuinus mjesto Calvinus) ili rješenja u zagonetkama i rebusima. Tvori obitelj srodnih figura s paragramom, hipogramom, metagramom, kriptogramom, kronogramom, epigramom i palindromom, a u poeziji se pojavljuje u obliku rasute rime. Navodno ga je otkrio Likofron iz Halkide (III. st. pr. Kr.), bio je raširen u židovskoj kabali i omiljena igra u XVII. st., ali povremeno, zbog ritualno-okultističkih primjesa, obilježavan i kao »sotonsko umijeće«. Mnogi su ga književnici ugradili u svoje pseudonime (Voltaire, P. Celan i dr.). Svojstven je vrsti pjesničkih tekstova bliskih tradiciji tepanja, šaranja i gonetanja (u XX. st. konkretizam i letrizam) pa je F. de Saussure naslućivao u njemu generativni mehanizam poezije u cijelosti.

Citiranje:

anagram. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/anagram>.