Kuvajt (Dawlat al-Kuwayt: Država Kuvajt), država (emirat) na sjeverozapadnoj obali Perzijskoga zaljeva, između Iraka (duljina granice 240 km) na sjeveru i zapadu te Saudijske Arabije (222 km) na jugozapadu i jugu; obuhvaća 17 818 km².
Prirodna obilježja
Kuvajt se sastoji od primorske nizine (Al-Hasa), koja je polupustinjska stepa, i od prostranih ravnjaka (do 306 m) u unutrašnjosti, gdje prevladava prava pustinja. Pred niskom obalom dugom 499 km leže otoci Bubijan (Būbiyān; 863 km²; najveći), Varba (Warba), Karuh (Qārūh), Fajlaka (Faylaka), Umm al-Maradim.
Klima je pustinjska s izraženom godišnjom temperaturnom razlikom; srednja je zimska temperatura (siječanj) 13,5 °C, a ljetna (srpanj) 36,6 °C. Godišnja količina oborina iznosi 125 mm. Česte su pješčane oluje i sparine tijekom ljetnih mjeseci. Kuvajt nema površinskih vodenih tokova, pitka voda dobiva se desalinizacijom morske vode.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2011. u Kuvajtu živi 3 065 850 st., a prema procjeni stanovništva iz 2013. godine 3 448 139 st. ili 193,5 st./km². Stanovništvo većinom čine Arapi (61,6%; od toga je rođenih Kuvajćana samo 35,6%), a ostali (38,4%) uglavnom su azijati iz Indije i Pakistana. Po vjeri su muslimani (74%; suniti 59,0%, šijiti 15,0%), hinduisti (10,0%), katolici (9,0%), budisti (3,0%) i dr. (4,0%). Porast stanovništva iznosi 2,3% (2007–12). Viši je od prirodnoga priraštaja stanovništva (1,55% ili 15,5‰, 2011) zbog znatnog useljavanja stranih radnika. Natalitet (18,9‰, 2011) nešto je ispod svjetskog prosjeka (19,2‰), a mortalitet (1,7‰, 2011) znatno je niži od svjetskoga prosjeka (8,2‰); mortalitet dojenčadi iznosi 8,9‰ (2011). U dobi je do 14 godina 22,8% stanovništva, od 15 do 64 godine 75,3%, a u dobi iznad 65 godina 1,9% stanovništva (2013). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 73,8 godina, a za žene 75,7 godina (2011). Radno je aktivno 1 397 193 stanovnika ili 45,6%; nezaposleno je 2,1% stanovništva. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 1,9%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 14,9%, a u uslužnim djelatnostima 83,2% aktivnih stanovnika (2011). Sveučilište je u Kuwaitu (osnovano 1966); službeni je jezik arapski, pismeno je 93,9% stanovništva starijega od 15 godina (2008). Glavni je grad Kuwait (Al-Kuwayt; 56 234 st.; metropolitansko područje 2 305 000 st.; 2010). Ostali su veći gradovi (2010): Kalib al-Šujuh (Qalīb al-Šuyū; 265 984 st.), Salimija (Al-Sālimīya; 238 577 st.), Farvanija (Al-Farwānīya; 136 260 st., 2011), Havalli (Ḥawallī; 128 549 st., 2011); u gradovima živi 98,3% st. (2012).
Gospodarstvo
Bogata naftna ležišta otkrivena 1930-ih iskorištavaju se ubrzano nakon II. svjetskog rata, te su gospodarstvo usmjerila primarno na naftni sektor (među najvećima je polje Burgan koje 2010. daje polovicu naftne proizvodnje). Kuvajt je jedan od osnivača OPEC-a (1960), a od početka 1995. član je Svjetske trgovinske organizacije. Najtežu je krizu proživio za iračke agresije (1990–91), kada je trećina njegovih naftnih postrojenja bila razorena ili znatno oštećena (poslijeratna obnova stajala je više od 50 milijarda USD). Godine 2012. proizvodnja sirove nafte dosegnula je 3,1 milijun barela na dan, a potom je postupno smanjena na 2,7 milijuna barela (2021), što je oko 3% svjetske proizvodnje. Proizvodnja plina 2021. iznosila je 17,4 milijarde kubnih metara (0,4% svjetske proizvodnje). Po proizvodnji nafte Kuvajt je među vodećim zemljama u svijetu, a njezine zalihe procjenjuju se 2021. na 101,5 milijarda barela (6% svjetskih zaliha). Zalihe prirodnoga plina su manje; 2021. procjenjuju se na 1784 milijarde kubnih metara (0,9% svjetskih zaliha). Godine 2013. vrijednost BDP-a iznosila je 174,1 milijardu USD, potom pada na 109,4 milijarde USD (2016), te ponovno raste i oscilira pa 2020. iznosi 105,9 milijarda USD, a 2021. 137,3 milijarde USD. Najveću vrijednost ima 2022. s 175,3 milijarde USD (oko 41 080 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a (2020) najveći je udjel uslužnoga sektora (60,1%) i industrije (39,5%), a najmanji poljoprivrede (0,4%). Uz naftnu industriju razvijaju se građevinska i prehrambena, te brodogradnja. U skromnoj poljoprivrednoj i prehrambenoj ponudi prevladavaju datulje, žitarice, rajčice, krastavci, krumpiri i drugo povrće, jaja, piletina, riba, i dr. Većina hrane uvozi se, a poljoprivrednu proizvodnju ograničavaju pustinjska klima i nedostatak vode (2022. desalinizacijom morske vode osigurava se oko 60% vode za piće, poljoprivredu i industriju). Oko 60% radne snage čine stranci (2021), a stopa je nezaposlenosti 2,5% (2022). Godine 2021. vrijednost robnog izvoza bila je 58,2 milijarde USD, a uvoza 33,8 milijarda USD. U izvozu prevladavaju sirova nafta (oko 69%) i njezini derivati (oko 18%), a uvozi vozila, plin, zlato, nakit, lijekove, telekomunikacijske uređaje, industrijsku i građevinsku opremu, hranu, namještaj, odjeću, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (27,4%), Indija (15%), Južna Koreja (12,4%), Japan (9,9%), Vijetnam (7%), Taiwan (6,8%) i Ujedinjeni Arapski Emirati (2,9%). Uvozi najviše iz Kine (14,8%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (13,9%), SAD-a (8,4%), Saudijske Arabije (6%), Japana (4,7%), Katara (4,6%), Indije (4,1%) i Njemačke (3,7%). Veličina je javnoga duga 2,9% BDP-a (2022).
Promet
Ukupna duljina cestovne mreže iznosi 6996 km (2011), od čega je 85% asfaltirano (2008); glavna su središta međusobno povezana autocestama. Kuvajt ima 597 km naftovoda i 269 km plinovoda. Zračni je promet vrlo živ (9,3 milijuna putnika, 2011); međunarodna je zračna luka kraj Kuwaita. Veliko značenje imaju luke Šuvajh (Šuway), Šuajba (Šu’ayba) i Mina al-Ahmadi (Mīnā’ al-Aḥmadī; naftni terminal).
Novac
Novčana je jedinica kuvajtski dinar (KD, KWD); 1 kuvajtski dinar = 100 filsa.
Povijest
Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području Kuvajta datiraju od III. tisućljeća pr. Kr., kada je ono bilo obuhvaćeno nekolicinom velikih civilizacija i država nastalih u obližnjoj Mezopotamiji (→ babilonija). Nakon njihove propasti, područje Kuvajta osvojio je 539. pr. Kr. perzijski kralj Kir II. Dva stoljeća poslije to je područje došlo pod vlast Aleksandra III. Velikoga (330. do 323. pr. Kr.), a nakon njegove smrti pod državu dinastije Seleukidâ (312. do 141. pr. Kr.). Raspadom seleukidske države, Kuvajt je ušao u sastav države Parta (141. pr. Kr. – 224), a potom u sastav novoperzijske države dinastije Sasanidâ (224–637). Godine 637. Arapi su pod vodstvom kalifa Omara I. (634–644) osvojili područje Kuvajta i priključili ga svojemu carstvu, a 750. Abasidskomu kalifatu, u čijem je nominalnom sastavu ono bilo sve do 1258. kada su ga osvojili Mongoli. Područje Kuvajta bilo je do 1508. pod vlašću Ilkanida (1258–1335), Džalairidâ (Ğalāyirida, 1335 – uz prekide do 1410), Timura (1393–94., 1401–02., 1403–05) i Turkmena (1410–1508). Vlast Turkmena srušila je dinastija Sefevidâ (1508–34). Godine 1534. sultan Sulejman II. Veličanstveni osvojio je područje Kuvajta, koje je, uz kratku vladavinu Sefevidâ (1623–38), bilo u sastavu Osmanskoga Carstva sve do 1918. Osmanska je vlast u Kuvajtu bila samo formalna jer su stvarnu vlast obnašali poglavari mjesnih arapskih nomadskih plemena. Pod vlašću domaćih vladara Kuvajt je ostao i nakon razdoblja kada su Osmanlije osvojili Basru 1638. i priključili Kuvajt toj osmanskoj pokrajini u Iraku. Godine 1756. došla je s A1-Sabahom Abu Abdullahom u Kuvajtu na vlast dinastija Sabah, koja vlada i danas. Tek od 1820-ih ojačala je osmanska vlast. Njoj su se kuvajtski šeici nastojali oduprijeti političkim osloncem na Veliku Britaniju, koja je već 1793. osnovala svoja trgovačka predstavništva u Kuvajtu. Emir Šaikh Mubarak (1896–1915) pristao je 1899. da bez britanske privole ne pregovara sa stranim državama te da im ne ustupa dijelove svojeg teritorija, što je bilo usmjereno ponajviše protiv njemačkoga plana gradnje Bagdadske željezničke pruge do Kuvajta (1906. konačno spriječeno). Britanci su 1911. dobili monopol u trgovini biserima, a 1913. koncesije za naftu. Dana 29. VII. 1913. Osmansko Carstvo priznalo je britanski sporazum iz 1899., a Britanci su priznali nominalno osmansko vrhovništvo nad Kuvajtom. Pošto je 1918. prestalo osmansko vrhovništvo, u Kuvajtu je, uz emira, stolovao i britanski rezident. Od 1939. Kuvajt je i formalno postao britanskim protektoratom.
Godine 1960–61. Kuvajt je sudjelovao u stvaranju Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC). Pod emirom Abdullahom al-Salimom al-Sabahom ostvarena je nezavisnost 19. VI. 1961. Zbog vojne prijetnje Iraka, koji Kuvajt smatra dijelom svojega teritorija, u Kuvajtu su bile zadržane britanske snage, te ubrzo zamijenjene snagama Arapske lige. Irak je priznao Kuvajt 1963., ali je ipak povremeno pokušavao ostvariti teritorijalne pretenzije (1973. i 1976. Iračani su u spornom pograničju poduzeli ograničene napade). Godine 1965. sa Saudijskom Arabijom bila je dogovorena podjela tzv. neutralne zone (uspostavljene 1922); sporni su ostali otoci Qaruh i Umm al-Maradim (sporazumom iz 2000. o morskoj granici sa Saudijskom Arabijom, pripali su Kuvajtu). Emira Abdullaha naslijedio je njegov brat Sabah al-Salim al-Sabah, koji je u kolovozu 1976. suspendirao Skupštinu; 1977. naslijedio ga je Džabir al-Ahmad al-Sabah, koji je 1981. djelomice vratio ustavnu vladavinu. U Iračko-iranskome ratu (1980–88), Kuvajt je podupirao Irak, pa je bio izložen povremenim iranskim napadima. Godine 1981. bio je među osnivačima sigurnosne i gospodarske organizacije arapskih zemalja Arapsko-perzijskoga zaljeva (AGCC – Arab Gulf Cooperation Council). Nakon terorističkih napada islamističkih skupina, vlasti su 1985. protjerale dio stranih radnika. Nakon pogoršanja odnosa s Irakom sredinom 1990., uslijedila je iračka invazija i okupacija (2. VIII. 1990). Savezničke snage pod vodstvom SAD-a napale su iračku vojsku (16. I. 1991; operacija »Pustinjska oluja«) te oslobodile Kuvajt (28. II. 1991. Irak je pristao na prekid borbi). S obnovom kuvajtske vlasti došlo je do progona više stotina tisuća stranaca (Jordanaca, Palestinaca, Iračana i dr.). U svibnju 1993. komisija UN-a odredila je kuvajtsko-iračku granicu; Irak ju je priznao potkraj 1994., a ponovno osporio početkom 1999 (nije priznavao ni sporazum iz 2000. kojim su Kuvajt i Saudijska Arabija dogovorili morsku granicu). Početkom 2000-ih održano je savezništvo sa SAD-om (uporišta u Kuvajtu bila su važna za vojnu intervenciju SAD-a i saveznika na Irak 2003). U ožujku 2005. žene su dobile pravo glasa, a prve parlamentarne zastupnice izabrane su 2009. Izbori su ostali demokratski ograničeni, bez političkih stranaka, s kandidatima koji zastupaju različite orijentacije, uglavnom zasnovane na islamu (sunitske ili šijitske), a u manjoj mjeri liberalne. Početkom 2006. umro je emir Džabir al-Ahmad al-Sabah; naslijedio ga je sin Sabah al-Ahmad al-Džabir al-Sabah. Zbog njegovih nastojanja da ojača političku prevlast vladarske obitelji i stekne nadzor nad parlamentom, 2012–13. bilo je više oporbenih prosvjeda (u prosincu 2012. oporba je bojkotirala parlamentarne izbore). Od rujna 2020. emir je bio Navaf al-Ahmad al-Džabir as-Sabah (Nawāf al-Aḥmad al-Ǧābir aṣ-Ṣabāḥ), a nakon njegove smrti u prosincu 2023. naslijedio ga je polubrat Mišal al-Ahmad al-Džabir as-Sabah (Miš‘al al-Aḥmad al-Ǧābir aṣ-Ṣabāḥ; zbog narušena Nawafova zdravlja, od 2021. imao je velik dio ovlasti). U ožujku 2022. sa Saudijskom Arabijom postignut je sporazum o zajedničkom iskorištavanju prirodnoga plina na podmorskom nalazištu Durra, čemu se protivi Iran (smatra da je dio nalazišta u njegovu podmorju). Tijekom 2020–23. promijenjeno je nekoliko vlada, a nastavile su se napetosti između vladarske obitelji i parlamenta koji je bio raspušten u kolovozu 2022 (novi izbori održani su u lipnju 2023). Godine 2023. u Kuvajtu je raspoređeno oko 13 500 američkih vojnika (najveće je uporište SAD-a na Bliskom istoku).
Politički sustav
Prema Ustavu od 11. XI. 1962. Kuvajt je ustavna, nasljedna monarhija pod vlašću obitelji Sabah. Monarh, emir, vrhovni je vladar u državi, on je vjerski poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, zakonodavnu vlast dijeli s parlamentom, a izvršnu s vladom, kabinetom. Kabinet, odnosno Vijeće ministara, kojemu je na čelu prijestolonasljednik, obavlja izvršne funkcije vlasti, ministre imenuje monarh. Jednodomna Nacionalna skupština (Majlis al-Umma) obavlja zakonodavnu vlast, ima 65 zastupnika, od kojih građani izravno biraju 50 zastupnika za razdoblje od 4 godine, a ostali su članovi vlade. Biračko je pravo opće, a imaju ga svi državljani (osim vojnika i policajaca) s navršenom 21 godinom života. Visoki apelacijski sud i Vrhovni sud pravde obavljaju sudbenu vlast. Administrativno je država podijeljena na 6 gubernija. Nacionalni praznik: Nacionalni dan, 25. veljače (1950).
