Hegel [he:gl], Georg Wilhelm Friedrich, njemački filozof (Stuttgart, 27. VIII. 1770 – Berlin, 14. XI. 1831). Potekao je iz činovničke obitelji. Nakon gimnazije u Stuttgartu, upisao je 1788. studij u protestantskom seminaru u Tübingenu, gdje se sprijateljio s F. Hölderlinom i F. W. J. Schellingom, dijeleći s njima oduševljenje za grčku antiku i Francusku revoluciju. Promoviran u magistra nakon dvogodišnje filozofske izobrazbe, a 1793. završio teološki studij. Tri je godine boravio kao kućni učitelj u Bernu, pa je anonimno objavio svoj prvi tiskani tekst, prijevod i komentar pamfleta bernskoga pravnika Carta (1798) o političkim odnosima u kantonu Vaud. Značajnu ulogu u oblikovanju Hegelovih filozofskih postavki imao je Hölderlin, čijim je posredovanjem bio kućni učitelj u Frankfurtu 1797–1800.
Na poziv Schellinga, Fichteova nasljednika na katedri, preselio se početkom 1801. u Jenu, gdje je habilitirao radom o filozofiji prirode O putanjama planeta (De Orbitis Planetarum) te predavao kao privatni docent, potom 1805. kao izvanredni profesor. Prvo je objavljeno Hegelovo filozofsko djelo spis Razlika između Fichteova i Schellingova sustava filozofije (Differenz des Fichte’schen und Schelling’schen Systems der Philosophie, 1801). S tada već poznatim Schellingom uređivao je Kritisches Journal für Philosophie, u kojem je objavio filozofske rasprave Vjera i znanje (Glauben und Wissen), Odnos skepticizma prema filozofiji (Verhältnis des Skeptizismus zur Philosophie) i O znanstvenim načinima obradbe prirodnoga prava (Über die wissenschaftlichen Behandlungsarten des Naturrechts). Potkraj jenskoga razdoblja raskinuo je sa Schellingom kritikom njegove filozofije u prvome velikom tiskanom djelu, Fenomenologiji duha (Phänomenologie des Geistes, 1807), jednom od najznamenitijih djela svjetske filozofije, u kojem je kritizirao izravno poimanje apsoluta u intelektualnom zoru kao »ispaljeno iz pištolja«. Potporom prijatelja F. I. Niethammera postao je iste godine urednikom dnevnih novina u Bambergu, a 1808. profesorom i ravnateljem gimnazije u Nürnbergu. Za nastavu u završnim razredima gimnazije koncipirao je Filozofijsku propedeutiku (Philosophische Propädeutik), koju je prvi put iz njegove ostavštine objelodanio K. Rosenkranz 1840. U Nürnbergu je tiskao središnje djelo svojega filozofskog sustava, Znanost logike (Wissenschaft der Logik, I–III, 1812–16).
Godine 1816–18. Hegel je bio profesor filozofije na Sveučilištu u Heidelbergu, gdje je objavio prvu inačicu filozofskog sustava u obliku Nacrta enciklopedije filozofskih znanosti (Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse, 1817). Preuzevši 1818. u Berlinu Fichteovu katedru za filozofiju, posvetio se sustavnoj razradbi političke filozofije, objelodanjene 1821. u kompendiju Osnovne crte filozofije prava (Grundlinien der Philosophie des Rechts). Na osnovi bilješki s njegovih predavanja njegovi učenici i izdavači poslije su priredili knjige Predavanja o povijesti filozofije (Vorlesungen über die Geschichte der Philosophie, uredio K. L. Michelet, 1833), Predavanja o filozofiji svjetske povijesti (Vorlesungen über die Philosophie der Weltgeschichte, uredio G. Lasson, I–IV, 1917–20) i dr. Pisao je i rasprave o događajima svojega doba, a posljednje mu je objavljeno djelo O engleskom reformskom zakonu (Über die englische Reform-Bill).
Hegelove rane spise, nastale između 1790. i 1800., objavio je, na poticaj W. Diltheyja, njegov učenik H. Nohl 1907. pod naslovom Teološki mladenački spisi (Theologische Jugendschriften). Premda su usredotočeni na pitanja vjere, osobito na ulogu i razvoj kršćanstva u individualnom i socijalnom životu, glavni im je predmet područje politike. Ključni poticaj kritičkim istraživanjima društva i religije u spisima Pozitivnost kršćanske religije (Die Positivität der christlichen Religion, 1795/96) te Duh kršćanstva i njegova sudbina (Der Geist des Christentums und sein Schicksal, 1798/99) bio je Rousseauov i Kantov utjecaj. Hegel poseže za antičkom tradicijom polisa i modernom filozofijom prirodnoga prava, istražujući model političke zajednice temeljene na individualnoj slobodi. Religija je medij u kojem čovjek zajednice kao autonoman pojedinac izravno postiže jedinstvo s javnim životom. Nasuprot pozitivnoj religiji Hegel postavlja prirodnu religiju, u kojoj se uspostavlja harmonija osvjedočenja i ljudske naravi. Razmatra način dokidanja fenomena razdvajanja čovjeka od Boga, od prirode, od vlastite povijesti, od drugoga čovjeka, a prevladavanje ukrućenih suprotnosti života drži izvorom potrebe filozofije i jedinim interesom uma. Kritika Kanta odnosi se na strogo odvajanje uma i osjetilnosti, odnosno nagnuća. Od religije Hegel zahtijeva dokinuće te razdvojenosti u obliku neposrednoga sklada. Uzimajući u obzir osjetilne nagonske poticaje i individualnu čuvstvenu osnovu, Hegel slijedi Schillera u ublažavanju rigorizma Kantova praktičnoga uma. Pod utjecajem Hölderlina, oslanja se na spekulativno spinozističko tumačenje jedinstva i razdvojenosti te razvija temeljne pojmove života i ljubavi kao ćudoredne i estetičke kategorije oblikovanja jedinstva u mnoštvu.
Vrhunac jenske razradbe filozofije duha, koju je Hegel prethodno izlagao kao sustav ćudorednosti, donosi Fenomenologija duha, po nekima njegovo najutjecajnije djelo. Pisana je kao prvi dio filozofskog sustava, pa zato sadrži i propedeutičku zadaću, a poslije je u enciklopedijskom prikazu svedena u okvire subjektivnoga duha. Prikazuje stupnjevito samouspostavljanje duha, povijest iskustva samosvijesti polazeći od izravnoga iskustva stvari, osjetilne izvjesnosti, preko svijesti i razuma, pa zatim do uma, duha i religije. Konačni stupanj razvoja duha uspostavlja navlastiti filozofski odnos kao apsolutno znanje u kojem duh ima za predmet sebe sama. Kako bi se izravno znanje osjetilne svijesti uzdignulo do istinskoga znanja, potreban je dug put znanosti. Hegel razmatra široko područje tema u misaonom procesu, od povijesnih do epistemoloških, psiholoških, etičkih, estetičkih i filozofsko-religijskih; znamenita su njegova promišljanja odnosa gospodara i sluge, kritika prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, vrjednovanje antičkih ideja običaja, moralnosti i ćudoređa. Znanstvena je metoda imanentni hod znanosti, gdje svijest doseže točku ukidanja privida obuzetosti nečim izvanjskim, kada pojava postaje jednaka bîti. Poimajući na kraju vlastitu bit, samosvijest raskriva narav apsolutnoga znanja te dokazuje da duh i svijet tvore strukturalno jedinstvo.
Stožerno djelo Hegelova sustava, Znanost logike, dijalektički razlaže pitanja tradicionalne logike samo u trećem dijelu, u nauku o pojmu. Osebujno logičko istraživanje zapravo je duhovnofilozofijski utemeljena ontologija i sadrži nauk o kategorijama. Sadržaj logike prikazuje »Boga kakav jest u svojoj vječnoj biti prije stvaranja prirode i svakoga konačnoga duha«. Logika u cjelini promatra duh, ideju, u čistom bezvremenom i neprostornom stanju bitka po sebi. Osnovna je nakana rehabilitiranje metafizike, koju je načelno podvrgnuo kritici Kant. Neodržive su postavke transcendentalne i formalne logike zbog ontološke naravi logičke strukture. Kritičko razlučivanje mišljenja i bitka označuje se kao prividni problem razuma. Dosljednim »naporom pojma« otkriva se logička struktura kao navlastiti ustroj bitka. Razlaganje pojma bitka u kategorijama kvalitete, kvantitete i mjere pokazuje nužnost njegova prevladavanja. Najopćenitiji pojam čistoga bitka ujedno je i najneodređeniji, bez sadržaja on predstavlja čisto ništa. Dijalektika dokazuje kako onda kada ništa postane predmet mišljenja, ono se vraća bitku, postaje nešto. Jedinstvo pojmova bitka i nebitka, njihov prijelaz jednoga u drugi, predstavlja postajanje i nestajanje. Iz pojma bitka slijedi pojam kvalitete, iz kvalitete kvantiteta. Sadržaj iskustva izvodi se iz čistoga mišljenja.
Enciklopedija filozofijskih znanosti u dijalektičkome trojstvu sažima kategorije Hegelova misaonog sustava. Prvi dio tvori logika kao znanost o kategorijalnom raščlanjivanju u kojem se duh bavi samim sobom, svjetski je duh u stanju »bitka-po-sebi«. Drugi je dio filozofija prirode kao stupnjevit prijelaz prema duhu. U prirodi se ideja izvanjšćuje, odnosno »samootuđuje« u svoj drugobitak (Anderssein). Priroda je medij u kojem apsolutni duh ili čista ideja postaje zbiljski samosvjesni duh, vezujući se za oblike prostora i vremena. Razvoj u prirodi slijedi postupno od neorganskoga prema organskomu, gdje se ideja savršenije ozbiljuje. Treći dio prikazuje povratak duha iz samoizvanjštenja u sebe sama, stanje »bitka-po-sebi-i-za-sebe«. Filozofija duha grana se na subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Subjektivni duh iskazuje život pojedinca, individue. Očituje se prvo u odnosu duše i tijela, potom kao duh na stupnju refleksije u obliku osjetilne svijesti te napokon duh u teoretskom smislu kao um, praktični kao volja i njihovo jedinstvo u slobodnom duhu. Hegelova etika kao stupanj objektivnoga duha ostvarenje je ideje slobode na tlu prava u obliku apstraktnoga prava, morala i ćudoređa. Ćudoredna se ideja očituje u životu zajednice obitelji, građanskoga društva i države pa ulazi u područje povijesti. Namjesto apsolutnoga znanja dolazi, kao vrhunac sustava, apsolutni duh, koji se uzdiže nad subjektivnim i objektivnim. Prvi je oblik umjetnost, koja ga iskazuje na osjetilan način, a drugi je religija, koja ga očituje na način predodžbe kao jedinstvo beskrajnoga i krajnjega. Najviši je oblik filozofija koja reflektira pojam kao svoj navlastiti medij, kruna »kruga krugova« u kojem je apsolutno iskazan apsolut.
Hegelova filozofija nastoji zahvatiti zbiljnost u svim manifestacijama kao samoprikazivanje uma. Pojam uma ima i ontološko i epistemološko značenje, ne samo kao ljudska moć spoznaje nego i opis istinske zbiljnosti. Poznata izreka u predgovoru Filozofije prava kazuje da je umno zbiljsko te da je zbiljsko umno. Osebujnost je Hegelove filozofije u tome što dijalektiku ne postavlja samo logički kao oblik mišljenja, nego ontološki ili metafizički, kao poseban oblik samokretanja zbiljnosti. Istovjetan je postupak samorazvoja mišljenja i gibanja zbilje, cijeli je hod svijeta samorazvoj duha, koji filozofija promatra u pojmu. Na toj osnovi Povijest filozofije izlaže razvoj ljudske misli, vrjednujući tradiciju prema ostvarenju pretpostavljene ideje samorazvoja duha. Filozofija povijesti izlaže logos, razvoj svjetskog duha kao napredovanje svijesti o slobodi. Svjetska je povijest izlaganje duha u vremenu, kao što se ideja prirode izlaže u prostoru. Svrha je povijesna razvoja uma u državnom životu ostvarenje države uma, u kojoj se ozbiljuje sloboda, a oruđe su toga razvoja veliki ljudi i duh naroda. »Lukavstvom uma« svjetski duh za ispunjenje svrha djeluje preko pojedinaca, često i protiv njihovih nakana. Hod svjetske povijesti krenuo je od istočnjačkoga svijeta, gdje je jedan bio slobodan, preko grčko-rimskoga svijeta, gdje je nekolicina bila slobodna, a u kršćansko-germanskom svijetu ideja slobode postala je opće načelo. Posljednja je faza njegova prikaza trijumf liberalizma u ideji ljudskih prava i Francuske revolucije.
Značenje je Hegelove filozofije u izgradnji svestrana sustava znanosti, koji se ističe misaonom dosljednošću i dubinom. Nazivaju ga novovjekovnim Aristotelom i općenito se smatra da je u njegovu sustavu apsolutnog idealizma razvoj zapadne metafizičke filozofije dosegnuo vrhunac i završetak. Filozofija ostvaruje apsolutnu znanstvenost, a um se podiže na stajalište apsolutnoga znanja i uvjerenja da, kako to Hegel iskazuje, zatvorena bit univerzuma nema u sebi sile koja može pružiti otpor smionosti spoznavanja, ona se mora rastvoriti pred njim, pokazati mu svoje dubine i dati ih na uživanje. Stajališta Hegelove filozofije o ontološkim, logičkim, spoznajnim i političkim pitanjima, o religiji i povijesti snažno su utjecala na razvoj moderne zapadne misli, pa se hegelizam smatra jednim od ključnih smjerova moderne filozofije. U Hrvatskoj je značajnija recepcija Hegela u drugoj polovici XX. stoljeća. Glavna je djela preveo V. Sonnenfeld, a na povijesnofilozofijsko značenje upozorio je V. Filipović. Tumačenja Hegelove filozofije u okviru filozofije praksisa izložili su M. Kangrga i V. Sutlić, a njegovim se djelom bave također D. Pejović, A. Pažanin, D. Rodin i P. Barišić.
