Della Volpe [de'l:a vo'lpe], Galvano, talijanski filozof (Imola, 24. IX. 1895 – Rim, 13. VII. 1968). Doktorirao je filozofiju 1920. na sveučilištu u Bologni, nakon čega je (1925–38) predavao u gimnazijama u Ravenni i Bologni te je bio sveučilišni profesor u Messini (1939–65). Svoje je filozofske nazore isprva temeljio na Aristotelu, Galileu Galileju, Davidu Humeu i Immanuelu Kantu, nakon čega se posvetio razmatranju misli Karla Marxa i postao istaknutim predstavnikom marksističke filozofije. U njezinu se okviru, osobito u kontekstu tradicije talijanskog marksizma, postavio zasebno u odnosu na dominantnu struju Antonija Gramscija, usmjeravajući neka svoja razmatranja tradiciji Giovannija Gentilea i Benedetta Crocea. U tom je kontekstu, polazeći od svoje gentileovske izobrazbe, izgradio materijalističku logiku i u duhu marksističke estetike istraživao »determinirane apstrakcije« u području nastanka i društveno-povijesnog raslojavanja ukusa radi njegova rasterećenja od natruha idealizma i »dijamata«. Unatoč utjecajima, osobito gentileovskog idealizma, kritizirao je kršćansko-platonističku tradiciju jer se poziva na univerzalizam, gubeći iz vida čovjekov subjektivitet i pojedinačnost, pa razvija svojevrsnu materijalističku etiku. Ona počiva na teoriji interesa i dužnosti, a društvo se podrazumijeva kao element koji posreduje između čovjeka (pojedinačnoga) i prirode (općega). Jedinstvo općega i pojedinačnoga vidi i na političkome i estetičkome planu. U političkome smislu ono je vidljivo kroz kritiku predstavničke demokracije koja odvaja predstavnike od društva, a u estetičkome na način da umjetnost postavlja svakodnevni govor na višu poetsku razinu, čime posreduje između pojedinačnoga (uobičajenog govora) i općega (opće umjetničke forme koja vrijedi općenito). Glavna djela: Hegel romantik i mistik (Hegel romantico e mistico, 1929), Filozofija nade Davida Humea (La filosofia dell’esperienza di David Hume, I–II, 1933–35), Kriza romantičarske estetike (Crisi dell’estetica romantica, 1941), Logika kao pozitivna znanost (Logica come scienza positiva, 1950), Eckhart ili o mističnoj filozofiji (Eckhart, o Della filosofia mistica, 1952), Pozitivni humanizam i marksistička emancipacija (Umanesimo positivo e emancipazione marxista, 1964), Kritika suvremene ideologije (Critica dell’ideologia contemporanea, 1967).
