zabluda (lat. error), u pravu, pogrješna predodžba o nekoj okolnosti. U rimskoj pravnoj tradiciji i u suvremenim europskim građanskopravnim sustavima zabluda se smatra manom volje, i to nesvjesnim neskladom volje i očitovanja. Može se odnositi na različite okolnosti, pa postoji zabluda o pravu (error iuris), zabluda o činjenicama (error facti) i zabluda o motivu (error in motivo). Zabluda o pravu u pravilu se ne uzima u obzir (ignorantia iuris nocet), a zabluda o motivu samo iznimno. Zabluda koja se odnosi na elemente pravnoga posla, a iznimno i na pobude za sklapanje posla, uzrok je pobojnosti posla ako je zabluda bitna (error essentialis). Bitnom se zabludom smatra zabluda koja se odnosi: na objekt pravnoga posla (error in corpore); na bitna svojstva objekta pravnoga posla (error in substantia); na osobu s kojom se sklapa posao, ako je to od odlučujuće važnosti (error in persona); na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnima, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila posao takva sadržaja; kod besplatnih pravnih poslova bitnom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučujuća za preuzimanje obveze (error in motivo). Poništi li se posao zbog zablude, druga strana, pod uvjetom da je savjesna (tj. da nije znala niti je morala znati za zabludu suugovaratelja), ima pravo tražiti naknadu štete, bez obzira na to što druga strana za zabludu nije kriva.
