Williams [wi'l·jəmz], Tennessee (pravo ime Thomas Lanier Williams), američki dramatičar (Columbus, Mississippi, 26. III. 1911 – New York, 24. II. 1983). Odrastao i školovao se u nekoliko gradova na američkome Jugu; diplomirao na Sveučilištu Iowa (1938). Nagrada za jednočinke pod naslovom Američki blues (American Blues, 1939) omogućila mu je pokusne izvedbe drame Borba anđela (Battle of Angels, 1940) u Bostonu, ali se predstava nije održala. Obiteljskom, dijelom i autobiografskom »dramom sjećanja« Staklena menažerija (The Glass Menagerie, 1944), o hendikepiranoj djevojci koja se pred zbiljom povlači u svijet mašte, postigao je prvi veliki uspjeh na Broadwayu, a nadmašio ga je dramom Tramvaj zvan žudnja (A Streetcar Named Desire, 1947), u kojoj se kompleksni odnosi dvaju središnjih likova, dekadentne južnjačke ljepotice i vitalna potomka poljskih imigranata, mogu tumačiti na više razina. Sljedbenik utemeljitelja moderne drame (H. Ibsena, A. Strindberga i A. P. Čehova te E. O’Neilla), likovima marginaliziranih pojedinaca i provokativnim temama (alkoholizam, histerija, ludilo, samoubojstvo, homoseksualnost, promiskuitet, kanibalizam, linč, rasizam i slično) bavio se i u dramskim tekstovima što su nastali u sljedećem desetljeću (Tetovirana ruža – The Rose Tatoo, 1951; Mačka na vrućem limenom krovu – Cat on a Hot Tin Roof, 1955; Silazak Orfeja – Orpheus Descending, 1957; Iznenada prošlog ljeta – Suddenly, Last Summer, 1958; Slatka ptica mladosti – Sweet Bird of Youth, 1959; Period prilagođavanja – Period of Adjustment, 1960; Noć iguane – Night of the Iguana, 1961). Premda je uz drame i jednočinke pisao i kratke priče, romane te pjesme, trag u književnosti i kazalištu ostavio je uglavnom dramskim tekstovima što su nastali od sredine 1940-ih do početka 1960-ih, a svjetsku su mu slavu donijele i njihove mnoge komercijalno uspjele ekranizacije.
