Utješenović Ostrožinski, Ognjeslav, hrvatski pjesnik i političar (Ostrožin kraj Gline, 21. VIII. 1817 – Zagreb, 8. VI. 1890). Završio tri razreda njemačke osnovne škole u Vrginmostu. Obavljao je službu pisara u vojsci. God. 1836. doselio se u Zagreb, gdje je položio ispit za krajiškog upravnog časnika, pravničke ispite na Pravoslovnoj akademiji te radio u državnoj upravi. U Beč je premješten 1856., a 1862., u doba kancelara I. Mažuranića, imenovan je savjetnikom Hrvatske dvorske kancelarije, gdje je predlagao niz reformi za modernizaciju Hrvatske. Obnašao je i dužnost velikog župana Varaždinske županije (1875–83). Pisao je o političkim i gospodarskim temama, a druženje s ilircima rezultiralo je budničarskim stihovima (Davoria, 1841). Pjesme je objavljivao u Danici, a posebno je bila zapažena Jeka od Balkana, u kojoj je opisao tursku vlast nad kršćanima. Prevodio je i Davidove psalme (Psalmi Davidovi, 1868). Ponajviše je pisao ljubavne i domoljubne stihove (Vila Ostrožinska, 1845; Nedjeljko, 1860). Uz Vilu Ostrožinsku dodao je i kratku raspravu O krasnijem umjetnostima, u kojoj je pisao o glazbi, slikarstvu, kiparstvu, govorništvu i pjesništvu. Poslije ju je proširio i nadopunio te ju, uz drugo izdanje Vile, objavio pod naslovom Osnove estetike (1871).
U Osnovi za savezno preporođenje cesarovine austrijske po načelu ustavne slobode i narodne naravstvene jednakosti (Slavenski jug, 1848) predlagao je federalno preuređenje Habsburške Monarhije na temelju etničkih granica, kao saveza slobodnih i ravnopravnih naroda (→ austroslavizam), koja bi bila korak prema općoj europskoj konfederaciji. U Osnovi je prvi put iznio načelo narodnog samoodređenja te ju je u obliku brošure tiskao na nekoliko stranih jezika, želeći europskoj javnosti pokazati moguće rješenje austrijskog pitanja. Kako su se za federativno preuređenje Monarhije zalagali i češki političari (→ palacký, františek), austroslavizam je postao misao vodilja Slavena u Habsburškoj Monarhiji u drugoj polovici XIX. stoljeća. No, kao i Palacký, razočaran austrijskom nacionalnom politikom nakon sloma revolucije 1848–49., okrenuo se panslavizmu.
Smatrajući se dobrim poznavateljem života u seoskoj obiteljskoj zadruzi, u kojoj je i sam bio rođen, izdao je 1859. u Beču knjižicu Južnoslavenske zadruge (Die Hauskommunionen der Südslaven), u kojoj je opisao model te obiteljske institucije s namjerom da ga se primijeni u tadašnjem zakonodavstvu. Vjerovao je da bi se time osigurao pravni red u onodobnoj Hrvatskoj, a posebice spriječilo usitnjavanje zemljišnoga posjeda, odlazak seoskoga stanovništva u gradove te njegovo osiromašenje.
