struka(e):

prijevoj (ablaut [a'~], prema njem. Ablaut), u lingvistici, termin za morfološki uvjetovane smjene samoglasnika u morfemima. Morfološka uvjetovanost prijevoja znači da je prisutnost i narav pojedinoga samoglasnika u morfemu određena morfološkom kategorijom ili oblikom u kojem se taj morfem pojavljuje. Primjerice, u grč. jeziku korijenski morfem lip- »ostavljati« dolazi sa samoglasnikom e u indikativu prezenta aktivnoga (leíp-ō »ostavljam«), ali sa samoglasnikom o u perfektu (lé-loip-a »ostavio sam«). Slično pravilo određuje da sufiks -ter, koji se pojavljuje u imenicama za nazive srodstva, dolazi s dugim samoglasnikom u nominativu jednine (tzv. prijevojna duljina, usp. grč. patḗr »otac«), ali bez samoglasnika u genitivu jednine (tzv. prijevojna praznina, usp. grč. patrós »oca«). Prijevojne smjene osobito su česte u semitskim jezicima, u mnogim kavkaskim jezicima te u starijim indoeur. jezicima, u kojima su naslijeđene iz indoeur. prajezika. Pravila prijevoja za sanskrt utvrdio je već klasični indij. gramatičar Panini, koji je skovao i staroindij. termine koji se još katkad koriste u opisivanju prijevojnih smjena u indoeur. jezicima, npr. vṛddhi za morfološki uvjetovane duge samoglasnike. U hrv. jeziku očuvan je indoeur. prijevoj samo u tragovima, npr. u obliku korijenskoga samoglasnika o u izvorno kauzativnih i intenzivnih glagola, npr. goniti (prema gnati), voziti (prema vesti) itd.

Citiranje:

prijevoj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/50348>.