Mujadžić, Omer

ilustracija
MUJADŽIĆ, Omer, Nogomet, Osijek, Galerija likovnih umjetnosti

Mujadžić, Omer, hrvatski slikar (Bosanska Gradiška, 1. II. 1903Zagreb, 28. X. 1991). Diplomirao je 1924. u klasi Ljube Babića na ALU-u u Zagrebu. Kao stipendist francuske vlade usavršavao se 1925–26. u Parizu na Académie des Arts Décoratifs, potom École des Beaux Arts te u Louvreu. Ondje je u okviru magično-realističkog i neoklasicističkog izraza izgradio osebujan figurativni izričaj, potaknut Picassovom figuracijom, Derainovim preispitivanjima klasičnih slikarskih načela i Lhoteovom postkubističkom manirom. Isprva slika intimne portrete i autoportrete, kompozicije prigušenih smeđih tonova, monumentalne likove ispred kubistički stilizirane pozadine (Autoportret u kubističkom prostoru, 1926; Autoportret, 1926., i Portret sestre, 1927., NMMU), no i naručene reprezentativne portrete u konvencionalnijim pozama u duhu starih majstora (Josip Brunšmid, oko 1927., Arheološki muzej u Zagrebu). Istodobno u kubizirani prostor smješta i voluminozna, čvrsto oblikovana tijela ženskih aktova (Akt, oko 1925; Groteskna scena, 1928), nerijetko prikazujući stereotipni egzotični prizor erotičnosti i mistike Orijenta (U haremu, oko 1926., NMMU; Harem, 1927).

Potkraj 1920-ih donosi osobit neoklasicistički prinos trećemu razdoblju Proljetnoga salona (izlaže 1927–28), no ubrzo se, kao jedan od osnivača i kratko član Udruženja umjetnika Zemlja (izlaže na prvoj izložbi 1929), okreće angažiranoj umjetnosti. Interes usmjerava na prikaz dječjega rada (Kolporter, oko 1929., NMMU) ili prizore seljaka i radnika, koje uzdiže do simbola (Radnik na cesti i Pralje, 1930; Radnik, 1930–32), a u prizorima urbane svakidašnjice, noćnoga života s periferije (U kavani, 1928), kao i industrijskih postrojenja (Tvornički pejsaž, 1932; Zagreb – Savska cesta, 1932., MMSU) više je zaokupljen oblikovnim problemima i realističkim prikazom. Izrazu zemljaša najviše se približio antologijskom slikom Nogometna utakmica (1929., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek), dinamičnom prikazu hipertrofiranih figura u pokretu i njihovoj međusobnoj interakciji.

Od 1931. do umirovljenja 1973. radio je kao profesor na ALU-u u Zagrebu (rektor 1958–60., 1966–67) te se posve odmiče od angažirane umjetnosti. Postupnim omekšavanjem oblika, oslobađanjem poteza, naglašenijim svjetlom i intenzivnijim bojama, 1930-ih približava se kolorizmu. Uz idealizirane prizore sa sela i ženske likove u svakodnevnom okruženju (Kopačica, oko 1933; Odmaranje, 1933; Žene na izvoru, 1938–39; Velike žetelice, oko 1939), nostalgične interijere vezane uz djetinjstvo (Vezilje, 1938; Muslimanke u interijeru i Bosanski interijer – Prvi koraci, 1939), posebna su serija krupni ženski aktovi izražene plastičnosti (Sjedeći akt s leđa, oko 1930; Akt u prirodi, 1932–33; Akt u krznu, oko 1935; Ležeći akt, 1937–38). Slikao je i kromatski bogate portrete (Portret dr. Rafaela Dolinšeka, oko 1931., NMMU), krajolike, marine i vedute (Bosanski krajolik, 1930; Crkva sv. Blaža, 1933., NMMU; More pred Baškom, Narodni muzej, Beograd) te mrtve prirode (Interijer sa skulpturom, 1937–38; Cvijeće u vazi, 1938., NMMU).

Početkom 1940-ih sužava paletu u portretima i prizorima traumatičnih ratnih zbivanja (Zbijeg, oko 1942; Portret Melite Lorković, oko 1943; Portret kćerke Emine, 1944), a nakon II. svjetskog rata slika scene rada te poslijeratne obnove i izgradnje (Kovači, do 1948; Dobrovoljni radovi, do 1949).

Poslije je u duhu intimizma i poetskoga realizma slikao interijere izražene atmosferičnosti (Atelijer na Likovnoj akademiji, 1947; Dora u sobi, 1953; Umjetnikov atelijer, 1958). Ističe se zaokruženi niz jedinstvene ikonografije te profinjenoga i krajnje reduciranoga, gotovo monokromatskog registra boje, svedenoga na mnoštvo tonova plave. Na njima kao element začudnosti dominiraju naslikani krakeliri ispucanoga zida, koji evociraju površinu stare slike, pridonoseći dojmu nostalgije i tišine te gotovo nadrealnom ugođaju (Ležeći akt, oko 1960; Slikar u atelijeru, 1960–62; Obitelj za stolom, 1973; U interijeru, oko 1980; Hommage Velasquezu, 1985).

Istaknuo se kao izniman crtač; osim ilustracija u stručnim i znanstvenim publikacijama – anatomije biljaka i ljudskog tijela te crteža antičkih i srednjovjekovnih artefakata – koji su nastali tijekom njegova rada u Kraljevskom botaničkom zavodu 1922–24., na Medicinskom fakultetu 1926. i u Arheološkom muzeju 1927–30., radio je i izražajne umjetničke crteže (Meštrović u kavani, 1938–39; Portret gospođe Mujadžić, 1947; Portret Josipa Broza Tita, 1948). Ilustrirao je naslovnice knjiga te dizajnirao novčanice.

Bio je suradnik Joze Kljakovića na velikim kompozicijama u javnim zgradama i crkvama, a među njegovim samostalnim radovima sakralne motivike (Isus i Samarićanka, 1979., i Posljednja večera, 1980., Zbirka umjetnina Mostarske biskupije) ističu se postaje križnoga puta s temom Skidanja s križa za samostansku kapelu na Plehanu (oko 1975) i katedralu u Osoru. Također je izradio dva idejna projekta za zgradu zagrebačke džamije (1939. i 1940–41. sa Zvonimirom Požgajem).

Iako je, stvorivši izvornu sintezu modernoga slikarstva, bio važan protagonist hrvatske likovne scene između svjetskih ratova, poslije je, privučen akademskim intimizmom i daleko od dominantnih likovnih zbivanja, nedovoljno vrednovan te mu je, uz nekoliko samostalnih izložaba, retrospektiva održana tek 2002. u Umjetničkome paviljonu, a monografija objavljena 2015 (autor Frano Dulibić).

Citiranje:
Mujadžić, Omer. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42319>.