Litva (Lietuva, Republika Litva/Lietuvos Respublika), država u sjeveroistočnoj Europi, na obali Baltičkoga mora. Na sjeveru graniči s Latvijom (duljina granice 588 km), na istoku s Bjelorusijom (680 km), na jugu s Poljskom (91 km), a na jugozapadu s Rusijom (Kalinjingradska oblast; 227 km). Duljina obale Baltičkoga mora iznosi 90 km. Obuhvaća 65 300 km².
Prirodna obilježja
Litva je pretežito ravničarska zemlja, smještena na zapadnome rubu Istočnoeuropske nizine, u porječju srednjeg i donjega toka rijeke Njemen (litavski Nemunas). Reljefni oblici – morenske uzvisine, ledenjačka jezera, tresetišta – nastali su uglavnom radom pleistocenskih ledenjaka. U srednjem dijelu zemlje nalazi se nisko položena (35 do 90 m nadmorske visine), mjestimice močvarna, Srednjolitavska nizina (Vidurio Lietuvos žemuma), koja prema jugozapadu prelazi u široku dolinu Njemena. Jugoistočno i istočno od nizine pruža se Baltičko pobrđe (Baltijos aukštumos) – niz morenskih brežuljaka između kojih se nalaze mnogobrojna mala ledenjačka jezera i tresetišta. Na krajnjem jugoistoku nalazi se pješčana ravnica, a na istoku su ogranci bjeloruskoga morenskog pobrđa – uzvisina Medininkų aukštuma s najvišim vrhom Litve (Aukštojas, 294 m) i uzvisina Švenčionių aukštuma. Prema zapadu, na Srednjolitavsku nizinu nastavlja se morenska uzvisina Žemaičių aukštuma (do 234 m), koja prelazi u 15 do 20 km široku priobalnu nizinu. Obala Baltičkoga mora niska je i pješčana, mjestimice s dinama. Ispred južnoga dijela obale pruža se uzak, oko 100 km dug pješčani prud (Kuršių nerija) koji odvaja Kurski zaljev (Kuršių marios) od otvorenoga Baltičkoga mora.
Klima Litve pod jakim je utjecajem zračnih masa s Atlantskog oceana te euroazijskih kontinentalnih zračnih masa. Utjecaj Baltičkoga mora ograničen je na uski priobalni pojas. Prema unutrašnjosti ljeta su sve toplija, a zime hladnije. Srednje mjesečne temperature zraka kreću se na obali od –3 °C u siječnju do 16,5 °C u srpnju, a u istočnom dijelu unutrašnjosti od –6 °C u siječnju (Ignalina) do 18,1 °C u srpnju (Vilnius). Količina oborina smanjuje se od priobalja (Klaipėda 770 mm, uzvisina Žemaičių aukštuma 930 mm) prema unutrašnjosti (Kaunas 625 mm, Vilnius 520 mm); oko 75% oborina padne u obliku kiše. Vegetacijsko razdoblje traje od 169 dana na istoku do 202 dana na zapadu zemlje.
Gusta i ravnomjerno razvijena riječna mreža pripada slijevu Baltičkoga mora. Budući da protječu nizinskim područjem, rijeke teku sporo, s mnogo meandara. Najdulja je rijeka Njemen (litavski Nemunas, njemački Memel, ukupno 937 km, u Litvi 475 km) s pritocima Merkys, Neris (510 km, 234 km u Litvi) i dr. Rijeke su zaleđene do 3 mjeseca godišnje. Od približno 3000 jezera (2585 veće ih je od 0,5 ha) pretežito ledenjačkoga podrijetla najveće je jezero Drūkšiai (44,8 km²). Najviše ih je na istoku zemlje, u Baltičkome pobrđu, gdje su i mnogobrojne močvare i tresetišta. Pod šumom je 31,3% teritorija; prevladavaju četinjače. U nizinskom i močvarnome području prevladavaju listopadne šume (breza, joha, topola).
Stanovništvo
U Litvi živi 2 955 986 st. (2013; 2 793 986 st. prema procjeni 2019) ili 45,3 st./km². Naseljenost je nešto gušća u središnjem i istočnom dijelu oko Vilniusa (83 st./km²) te u priobalnom dijelu (županija Klaipėda, 65 st./km²), a rjeđa na jugu i sjeveroistoku (županija Utena, 20,2 st./km²). Glavninu stanovništva čine Litavci (84,1%, 2011). Za razliku od Estonije i Latvije, u Litvi se udio domaćega (litavskoga) stanovništva za sovjetske vlasti nije smanjivao (79,3% u 1959). Naime, doseljavanje Rusa nije bilo tako jako kao u drugim baltičkim republikama; 1959. Rusi su činili 8,5% stanovništva, 1989. godine 9,4%, a 2011. godine 5,8%; žive uglavnom u gradovima. Od ostalih naroda najbrojniji su Poljaci (6,6%, 2011), koji naseljuju jugoistočni dio Litve, a ima i Bjelorusa (1,2%), Ukrajinaca (0,5%) i dr. Službeni je litavski jezik; govori se također ruski i poljski. Glavnina su vjernika rimokatolici (77,3%, 2011), a ima i pripadnika Ruske pravoslavne crkve (4,1%) i dr. Broj stanovnika smanjuje se od 1991., kada ih je bilo 3 704 100, ponajprije zbog iseljavanja, a u manjoj mjeri i negativnoga prirodnog priraštaja. U međupopisnom razdoblju 1989–2001. broj stanovnika Litve smanjio se za 190 800 osoba, a 2001–11. za čak 440 600 osoba ili 12,6% stanovništva (338 700 st. zbog većeg iseljavanja od useljavanja, a 101 900 st. zbog više umrlih od rođenih osoba). Stanovnici se iseljavaju ponajprije zbog ekonomskih razloga (nezaposlenost, niski dohodak), i to uglavnom u Veliku Britaniju (49,6% iseljenih 2010) te u Irsku. Prirodni pad broja stanovnika od 1994. rezultat je smanjene stope nataliteta (od 15,4‰ u 1990. na 10,2‰ u 2012) i povećane stope mortaliteta (od 10,8‰ na 13,7‰); smrtnost je dojenčadi malena (4,9‰, 2012). Prirodni pad broja stanovnika (3,5‰, 2012) ima za posljedicu starenje stanovništva, pa je u dobi do 14 godina života samo 14,9%, u dobi od 15 do 64 godine 67,0%, a u dobi od 65 i više godina 18,1% stanovništva (2012). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 79,4 godine, a za muškarce 68,4 godine. Ekonomski je aktivno 1 472 500 stanovnika (2012), od čega je 13,4% nezaposleno. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 8,5%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 22,5%, a u uslužnim djelatnostima 69,1% zaposlenih (2011). Udjel gradskoga stanovništva nakon II. svjetskog rata znatno je porastao, osobito zbog planske izgradnje novih gradova (Elektrėnai, Naujoji Akmenė); 1950. bilo je 28% gradskog stanovništva, a 1993. godine 68,3%, zatim se smanjio na 66,9% u 2003 (zbog iseljavanja Rusa i drugoga nelitavskog stanovništva nakon osamostaljenja Litve, a oni su pretežito živjeli u gradovima), a 2013. iznosio je 67,0%. Sveučilišta imaju Vilnius (osnovano 1579), Kaunas (1922) i dr. Glavni je i najveći grad Vilnius s 551 879 st. (2019). Ostali su veći gradovi (2019): Kaunas (286 763 st.), Klaipėda (147 898 st.), Šiauliai (100 119 st.) i Panevėžys (87 148 st.).
Gospodarstvo
U socijalističkom razdoblju nakon 1945. gospodarstvo Litve bilo je zasnovano na centralnom planiranju i podređeno interesima Sovjetskog Saveza. Razvijala se strojogradnja, metalna i prehrambena industrija, brodogradnja, proizvodnja vozila i građevnog materijala, naftna, kemijska, drvna, tekstilna industrija. Ekonomsko snaženje pratio je i porast urbanog stanovništva s 39% (1959) na 68% (1990). Do kraja 1980-ih poljoprivreda je zadržala znatan gospodarski udjel (približno 23% BDP-a 1989). Potrebe za električnom energijom vodile su izgradnji nuklearne elektrane Ignalina (potkraj 1983; drugi blok dovršen je 1987). Ekonomska tranzicija slijedila je nakon proglašenja neovisnosti (1990), te je do ulaska u Europsku uniju 2004. privatizirano više od 80% državnih poduzeća i gotovo cijeli energetski sustav (elektrana Ignalina prestala je s radom potkraj 2009). Početnu tranziciju obilježila je gospodarska kriza, znatan pad BDP-a i golema inflacija koja je uspješno smanjena s 1020% (1992) na 39,6% (1995), te na 0,7% (1999). Prosječna godišnja stopa nezaposlenosti 1994–2001. bila je 15,6%, potom opada, a od 2007. ponovno raste. Litva je 2000. primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju. BDP je postupno rastao od 7,8 milijarda USD (1995) na 22,6 milijarda USD (2004); BDP po stanovniku porastao je s 2168 USD (1995) na približno 6700 USD (2004). Rast je nastavljen i nakon ulaska u Europsku uniju do 2008., kada je iznosio 47,8 milijarda USD (14 945 USD po stanovniku). Potom je slijedila stagnacija tijekom desetak godina (2010. stopa nezaposlenosti bila je 17,8%), zatim gospodarski oporavak, a 2022. je BDP iznosio 70,3 milijarde USD (oko 24 830 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (51,8%), potom industrijski (44,2%) i poljoprivredni (4%). Razvijena je proizvodnja elektronike, strojeva, kemikalija, naftnih derivata, metala, vozila, građevnog materijala, namještaja, tekstila, prehrambenih proizvoda, i dr. U poljoprivredi prevladava uzgoj žitarica, industrijskog bilja, krmiva i povrća; najviše se uzgajaju goveda, svinje i perad. Vrijednost robnog izvoza 2021. iznosila je 40,8 milijarda USD, a uvoza 42,7 milijarda USD. U izvozu prevladavaju naftni derivati, namještaj, žitarice, duhan, drvo, vozila, električni uređaji, kemikalije, hrana, i dr. Uvozi sirovu naftu, električnu energiju, lijekove, telekomunikacijske uređaje i opremu, automobile, metale, hranu, pića, i dr. Prema udjelu u izvozu glavni su partneri Rusija (10,1%), Latvija (8,9%), Njemačka (8%), Poljska (7,4%), SAD (5,8%), Nizozemska (5,3%), Švedska (4,2%) i Estonija (4%). Najviše uvozi iz Poljske (12,4%), Njemačke (11,9%), Rusije (10,7%), Latvije (7,8%), Nizozemske (5,2%), Kine (5%) i Bjelorusije (4,1%). Nakon ekonomske tranzicije održao se visok udjel stanovništva koje je u riziku od siromaštva (2020. je iznosio 24,8%), dok je stopa nezaposlenosti 2022. bila 6%. Veličina je javnoga duga 38,4% BDP-a (2022).
Promet
Litva ima važnu prometnu ulogu u povezivanju Rusije i Bjelorusije s Baltičkim morem i srednjom Europom. Duljina željezničke mreže iznosi 1768 km (2011; elektrificirana su 122 km), a cestovne 82 911 km (od toga je 87,2% asfaltirano, 2011). Glavne prometnice povezuju Klaipėdu s Minskom preko Kaunasa i Vilniusa. Radi povezivanja baltičkih zemalja sa srednjom Europom u izgradnji je oko 1000 km duga autocesta Via Baltica od Helsinkija preko Tallinna, Rige i Kaunasa do Varšave. Unutrašnji plovni put dug je 452 km; plovidba se odvija uglavnom rijekom Njemen (glavna luka Kaunas). Glavna je morska luka Klaipėda (promet 46,6 milijuna tona 2018), koja ima trajektni (veze s Njemačkom i Švedskom) i naftni terminal (Būtingė, 8,5 milijuna tona, naftovodima je povezan s Rusijom). Međunarodne su zračne luke Vilnius (oko 5 milijuna putnika godišnje), Kaunas, Klaipėda (Palanga) i Šiauliai.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2015. novčana je jedinica bila litas (množina litai; LT, LTL); 1 litas = 100 centai ili centų (jednina centas).
Povijest
Predci Litavaca naselili su se na obalu Baltičkoga mora polovicom I. tisućljeća pr. Kr. (→ balti). Od mnogobrojnih baltskih plemena, koja su tijekom srednjeg vijeka nestala u međusobnim ratovima ili u napadima Poljaka i Njemačkoga viteškog reda sa zapada te Mongola i Tatara s istoka ili bila asimilirana, litavska su se plemena uspjela održati. Prvi se put spominju 1009. u Quedlinburškim analima. Litavska plemena sjedinio je između 1236. i 1253. vladar Mindaugas (prije 1236–63), koji se 1251. preobratio i od pape Inocenta IV. dobio 1253. kraljevski naslov. Za njegove je vladavine započelo teritorijalno širenje Litve na područje Dnjepra i Dvine. Borbe za političko i vojno prvenstvo na tome području između Litve i Njemačkoga viteškoga reda nastavile su se i za njegovih nasljednika, osobito za vladavine litavskih velikih knezova Traidenisa, Vitenisa i Gedimina. Gedimin (litavski veliki knez 1316–41) uspio je proširiti vlast na područje susjednih ruskih država. Njegovi nasljednici Jevnut (litavski veliki knez 1341–45), Olgierd (Algirdas; litavski veliki knez 1345–77), Jagelo (litavski veliki knez 1377–92; potonji poljski kralj Vladislav II. Jagelović 1386–92) i Kestutis (suvladar Olgierdov 1345–77., litavski veliki knez 1381–82) sačuvali su teritorijalnu cjelovitost Litve, povećavši je čak novim osvajanjima (1362. bio je osvojen Kijev, 1370. bile su osvojene Galicija i Volinija). Nakon Olgierdove smrti izbio je između Jagela i Kestutisa prijestolni rat (1377–82). Nakon pobjede Jagelo je sklopio 1385. s Poljskom ugovor o uniji koja je stupila na snagu 1386. njegovom ženidbom s poljskom kraljicom Jadvigom. U zajedničkoj poljsko-litavskoj državi Litva je zadržala poseban status zahvaljujući pobuni Kestutisova sina Vitolda, koja je završila 1392. njegovim imenovanjem za potkralja, odnosno za litavskoga velikoga kneza (1392–1430). Nakon političke stabilizacije zemlje Vladislav II. Jagelović i Vitold u Grunwaldskoj (Tannenberškoj) bitki 1410. slomili su državu Njemačkoga viteškog reda učinivši poljsko-litavsku državu najjačom silom u istočnoj Europi. Nakon kratkotrajne vladavine Sigismunda (1430–40) za novoga litavskoga velikoga kneza bio je izabran Kazimir IV. Jagelović (1440–92; poljski kralj 1447–92). Za njegove vladavine poljsko-litavska država proširila se na istočno Pomorje s Gdańskom. Za Kazimirovih nasljednika središnja je vlast oslabila, što je u prvoj polovici XV. st. dovelo do velikih teritorijalnih gubitaka na istoku u korist Moskovske Velike Kneževine. Tijekom Livonskoga rata (1558–83) s Rusijom oslabljena Litva Lublinskom se unijom (1569) čvršće povezala s Poljskom, zadržavši u okviru unije određenu autonomiju.
Trećom diobom Poljske (1795) veći dio Litve pripao je Rusiji, ali je područje na lijevoj obali Njemena ostalo i dalje pod Pruskom. Ono se 1807–15. nalazilo u sastavu Napoleonova Varšavskoga vojvodstva, a zatim je pripalo Rusiji kao dio Poljskoga kraljevstva, s iznimkom područja Klaipėde, koje je ostalo pod Pruskom. Poljski ustanci 1830–31. i 1863–64. odjeknuli su i u Litvi, koja je također u razdoblju 1864–1905. bila izložena pojačanoj rusifikaciji, kojoj se oduprlo građanstvo. U I. svjetskom ratu njemačka je vojska u jesen 1915. zaposjela područje Litve. U rujnu 1917. bilo je uz potporu Nijemaca organizirano Narodno vijeće (Taryba) s Antanasom Smetonom na čelu, koje je 18. II. 1918. proglasilo neovisnu Litavsku Republiku. Protiv nove republike pobunila se 4. XII. 1918. KP Litve koja je osnovala Privremenu revolucionarnu radničko-seljačku vladu, a ona je 16. XII. zbacila vlast Nijemaca i Tarybe. Dana 22. i 23. XII. 1918. Sovjet narodnih komesara Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike priznao je Litavsku Sovjetsku Socijalističku Republiku, a na Prvome kongresu sovjeta Litve (18–20. II. 1919) bila je sastavljena vlada (Sovjet narodnog komesara Litavske Sovjetske Socijalističke Republike). Ubrzo potom provedeno je ujedinjenje Litavske i Bjeloruske Sovjetske Socijalističke Republike (Litbel) sa sjedištem u Vilniusu. Tijekom 1919. Taryba i zapadni saveznici izvršili su protuudar, koji je završio zbacivanjem socijalističke vlade i izbacivanjem postrojba sovjetske Crvene armije iz zemlje. Kada je poljska vojska 9. X. 1920. zaposjela Vilnius i okolicu, započeo je poljsko-litavski sukob, koji je bio završen tek 1938. Na temelju plebiscita održanoga 8. I. 1922. u sr. Litvi, Vilnius je 8. IV. bio pripojen Poljskoj, ali Litva nije priznala taj čin, kao ni istoznačnu odluku konferencije veleposlanika od 15. III. 1923., pa su 10. I. 1923. litavske dobrovoljačke postrojbe zaposjele područje Klaipėde. Državnim udarom u prosincu 1926. zavladala je konzervativna vlada premijera Augustinasa Voldemarasa, a predsjednik Republike ponovno je postao A. Smetona (1926–40). U ožujku 1938. Poljska je ultimatumom prisilila litavsku vladu da prizna njezino vrhovnišvo nad Vilniusom, a 22. III. Hitlerova vojska ušla je u Klaipėdu. Nakon njemačko-sovjetskoga sporazuma 1939. Litva je bila priznata interesnom sferom SSSR-a, pa je 10. X. 1939. ona sklopila sa SSSR-om sporazum o međusobnoj pomoći i stvaranju sovjetskih vojnih baza u zemlji. Međutim, 15. VI. 1940. vlada SSSR-a ultimativno je od Litve zatražila uspostavu prijateljske vlade. Sovjetske postrojbe ušle su u Litvu, a u srpnju 1940. litavska je Skupština glasovala za uključenje zemlje u SSSR. Dana 3. VIII. 1940. bila je proglašena Litavska Sovjetska Socijalistička Republika. Od lipnja 1941. do siječnja 1945. Litva se nalazila pod okupacijom njemačke vojske. Uz pomoć lokalnih kvislinških jedinica i kolaboracionista, nacisti su počinili brojne zločine nad domaćim stanovništvom, osobito Židovima i Romima. Razvio se i partizanski otpor. Nakon rata Litva je ponovno bila pripojena Sovjetskom Savezu, te joj je vraćeno područje oko Klaipėde. Također je zadržala pogranični pojas prema Bjeloruskoj Republici (uključujući Vilnius), koji joj je Sovjetski Savez priključio 1940. U poslijeratnom razdoblju učvršćen je komunistički jednostranački režim (nacionalistička gerila poduzima povremene oružane akcije do sredine 1950-ih). Tijekom sovjetske vlasti 1940–41. i 1945–52. broj deportiranih iz Litve (uglavnom u Sibir i srednjoazijske republike) procjenjuje se na više od 120 000 (1945–58. iz Litve se ujedno iselilo oko 218 000 Poljaka). Na čelu Komunističke partije Litve (LKP), kao sastavnice sovjetske komunističke partije, najdulje je bio Antanas Sniečkus (1940–74), a potom Petras Griškevičius (1974–87). Njezin utjecaj slabi potkraj 1980-ih, s ograničenom demokratizacijom sovjetskog društva koju je pokrenuo Mihail Gorbačov. Od listopada 1988. LKP je predvodio Algirdas Brazauskas koji ga potkraj 1989. reorganizira u Demokratsku radničku stranku Litve (uz odcjepljenje prosovjetske frakcije). Potkraj 1980-ih javljaju se nacionalističke organizacije koje zahtijevaju državnu neovisnost. Najsnažniji je bio Pokret (punim imenom Litavski reformski pokret, osnovan u lipnju 1988). Kandidati koje je Pokret podupro osvajaju većinu na parlamentarnim izborima održanima u veljači i ožujku 1990. Akt o obnovi državnosti donesen je 11. III. 1990., a vođa Pokreta Vytautas Landsbergis postao je predsjednik parlamenta (na tom je položaju ostao do studenoga 1992. i ujedno je po privremenom ustavu obnašao funkciju šefa države). Protureformisti u sovjetskoj vlasti usprotivili su se proglašenju neovisnosti Litve, te joj Moskva nameće višemjesečnu ekonomsku blokadu i prekid opskrbe energentima. Rezultat neuspješnog pokušaja sovjetske vojske da zauzme pojedine komunikacijske objekte u Vilniusu u siječnju 1991. bio je 14 poginulih i više stotina ranjenih civila (1990. u Litvi je bilo oko 34 600 sovjetskih vojnika). Na referendumu u veljači 1991. neovisnost je poduprlo 90% glasača (uz stopu izlaznosti od 85%). Nakon raspada SSSR-a, Rusija je 6. IX. 1991. priznala litavsku neovisnost (istodobno estonsku i latvijsku), a potom je Litva primljena u UN (17. IX. 1991). Ruska vojska povukla se do kraja kolovoza 1993. Sporazum o razgraničenju postignut je s Latvijom (1991), Bjelorusijom (1995), Poljskom (1996) i Rusijom (1997; prema Kalinjingradskoj oblasti). Na parlamentarnim izborima u listopadu i studenome 1992. pobijedila je Demokratska radnička stranka Litve; njezin osnivač A. Brazauskas postaje predsjednik parlamenta, a pobjeđuje i na prvim predsjedničkim izborima u veljači 1993 (na dužnosti predsjednika republike ostao je do kraja 1998). Poslije njega predsjednici republike bili su Valdas Adamkus, kao neovisni kandidat (u dva mandata, 1998–2003. i 2004–09) te Rolandas Paksas, osnivač stranke Red i pravda (2003–04), koji je bio opozvan zbog korupcije i drugih nezakonitih aktivnosti (bio je premijer 1999. i 2000–01). Litva je 2004. postala članica Europske unije i NATO-a. Na predsjedničkim izborima 2009. i 2014. pobijedila je Dalia Grybauskaitė, a 2019. Gitanas Nausėda (oboje kao neovisni kandidati). U sklopu sankcija Europske unije koje su nametnute Rusiji nakon agresije na Ukrajinu (2022), Litva je ograničila ruski robni promet prema Kalinjingradskoj oblasti.
Politički sustav
Prema Ustavu od 25. X. 1992., Litva je republika, država s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države i šef izvršne vlasti. Ima ovlasti šefa države u vanjskoj politici i obrani zemlje, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, ima pravo suspenzivnoga veta na odluke parlamenta; imenuje i opoziva predsjednika i članove vlade. Predsjednika republike biraju građani na općim, izravnim i tajnim izborima za razdoblje od 5 godina i može biti biran dva mandata uzastopno. Predsjednički kandidat mora biti stariji od 40 godina. Vlada koja obnaša izvršne funkcije vlasti za svoj je rad odgovorna predsjedniku republike i parlamentu. Jednodomni parlament (Seimas) ima zakonodavnu vlast, čini ga 141 zastupnik, koje građani biraju na općim, izravnim i tajnim izborima. Zastupnici moraju imati najmanje 25 godina života na dan kada se kandidiraju. Pravo je glasa opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sustav sudbene vlasti čine lokalni i područni sudovi, Prizivni sud i Vrhovni sud. Jedinice lokalne samouprave, 10 područja, imaju organe vlasti, savjete koje građani biraju za razdoblje od 2 godine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 16. veljače (1918).
Političke stranke
Litavski reformski pokret (Lietuvos Persitvarkymo Sąjūdis), skraćeno Pokret (Sąjūdis), osnovan je 1988. kao nacionalistička stranka koja se zauzimala za državnu neovisnost. Jedan od osnivača i vođa Pokreta bio je Vytautas Landsbergis. Ne sudjeluje izravno na izborima 1990., ali kandidati koje podupire osvajaju zastupničku većinu. Nakon proglašenja neovisnosti 1990. članstvo se podijelilo; veći dio pod Landsbergisovim vodstvom sudjeluje 1993. u osnivanju TS-LKD-a. Demokratska radnička stranka Litve (Lietuvos demokratinė darbo partija – akronim LDDP), osnovana potkraj 1989., bila je socijaldemokratska stranka (proizašla je iz Litavske komunističke stranke, kao sastavnice Komunističke stranke Sovjetskog Saveza). Na prvim slobodnim parlamentarnim izborima 1990. bila je druga po broju zastupnika; stranački predsjednik (1990–93) Algirdas Brazauskas bio je predsjednik republike 1992–98. Stranka je vodila vlade 1992–96., potom je bila u oporbi nakon izbora 1996. i 2000. na kojima ostvaruje slabije rezultate te se 2001. sjedinila s LSDP-om. Socijaldemokratska stranka Litve (Lietuvos socialdemokratu partija – akronim LSDP), osnovana 1896., stranka je lijevoga centra. Tijekom sovjetske vlasti bila je zabranjena; obnovljena je 1989. Od 1990. bila je u oporbi, a 2001. priključio joj se LDDP te vodi koalicijske ili manjinske vlade 2001–08. Tijekom 2008–12. ponovno je u oporbi, a nakon izbora 2012. i 2016. sudjeluje u vladi do 2017. kada odlazi u oporbu u kojoj ostaje i poslije izbora 2020., na kojima osvaja treće mjesto po broju zastupnika (kao i LRLS). Iz stranačkih su redova premijeri bili Algirdas Brazauskas (2001–06), Gediminas Kirkilas (2006–08) i Algirdas Butkevičius (2012–16). Stranka je članica Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Domovinska unija – Litavski demokršćani (Tėvynės sąjunga – Lietuvos krikščionys demokratai – akronim TS-LKD), osnovana 1993., stranka je desnoga centra. U njezinu je osnivanju važnu ulogu imao Pokret (Sąjūdis) i njegov vođa Vytautas Landsbergis (predsjednik stranke 1993–2003). Koalicijsku vladu predvodi 1996–2000 (promijenila su se tri premijera), 2008–12 (premijer je bio Andrius Kubilius; prethodno 1999–2000) i nakon izbora 2020. na kojima osvaja relativnu zastupničku većinu (od kraja 2020. premijerka je Ingrida Šimonytė). Stranka je članica Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Savez litavskih seljaka i zelenih (Lietuvos valstiečių ir žaliųjų sąjunga – akronim LVŽS), osnovan 2001., konzervativna je stranka usmjerena na agrarna i ekološka pitanja (nastala je kao savez Litavske seljačke stranke i Nove demokratske stranke; više je puta mijenjala ime, a današnje nosi od 2012). U koalicijskim vladama sudjelovala je 2004–08. i 2016–20. Na izborima 2020. osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza TS-LKD-a) te prelazi u oporbu. Liberalni pokret (Liberalų sąjūdis – akronim LRLS), osnovan 2006., stranka je desnoga centra. Od izbora 2008. osvaja manji broj zastupnika, a u koalicijskim vladama sudjeluje 2008–12. i od 2020. kada je bila treća po broju zastupnika (kao i LSDP). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Stranka slobode (Laisvės partija – akronim LP), osnovana 2019., stranka je centra. Na izborima 2020. osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika, te ulazi u koalicijsku vladu. Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Radnička stranka (Darbo partija – akronim DP), osnovana 2003., stranka je centra. U parlamentu je od izbora 2004. na kojima je osvojila relativnu zastupničku većinu, potom ima slabije izborne rezultate, a uspješnija je ponovno 2012. kada osvaja treće mjesto. U koalicijskim vladama sudjelovala je 2004–06. i 2012–19 (2018. kratko u oporbi). Na izborima 2020. peta je po broju zastupnika te ostaje u oporbi.
