TRAŽI DALJE:
STRUKE:

korijen

ilustracija
KORIJEN, različiti oblici korijena
ilustracija1ilustracija2

korijen.

1. U botanici, (lat. radix) organ viših kormofita (papratnjača, golosjemenjača i kritosjemenjača), koji se tijekom evolucije pojavio s prijelazom biljaka iz vode na kopneni način života. Osnovne su funkcije korijena da biljku učvršćuje u tlu na kojem raste i da iz tla crpi vodu s otopljenim mineralnim hranivima. Korijen sjemenjača zameće se već u klici kao klicin korijenak (radicula), koji se u dvosupnica razvija najčešće u obilno razgranjen glavni ili primarni korijen, dok u jednosupnica zakržlja, pa funkciju glavnoga korijena preuzima sporedno ili sekundarno korijenje. Prema mjestu nastanka korijenje je stabljično ili lisno. U papratnjača je sve korijenje stabljično. Korijen je redovito radijalno simetrične građe, često nitast ili zadebljao. Razvija se u tlu (zemno korijenje), a samo iznimno u zraku, iznad površine tla (zračno korijenje). Korijen raste samo na vrhu (vegetacijski vršak). Zametno tkivo čunjastoga vrška neprekidno se dijeli. Radi zaštite nježnih zametnih stanica od oštećenja, vegetacijski vršak korijena presvučen je posebnom korijenovom kapom, kaliptrom (calyptra), koja obavija vršak kao naprstak prst. Stijenke vanjskih, najstarijih stanica kaliptre postaju sluzave i odvajaju se od vrška korijena, što olakšava prodor korijena u tlo. Meristemske stanice (→ tkivo, biljno) korijenova vrška pretvaraju se dijelom u trajne stanice korijena, a dijelom, one na samome vršku, u parenhimske stanice kaliptre. Pretvorbom embrionalnih stanica u trajne korijen se produljuje (produžni rast). Za razliku od nadzemnih izdanaka i mnogih zračnih korijena, produžni rast podzemnoga korijena ograničen je na vrlo kratku zonu (5 do 10 mm). Približno ondje gdje prestaje produžni rast, tj. nekoliko milimetara ispod korijenova vrška, razvijaju se iz kožnoga tkiva korijenove dlačice. One su cjevaste izbočine duge od 0,1 do 8 mm, a ima ih i do nekoliko stotina na četvornome milimetru, pa je tako znatno povećana površina kojom se crpi voda iz tla (npr. u graška do 12 puta). Samo malen dio mladoga korijena (nekoliko milimetara ili nekoliko centimetara) pokriven je dlačicama, jer one u pravilu žive samo nekoliko dana, ali se neprestano zameću nove. Mnoge vodene biljke nemaju korijenovih dlačica, jer mogu vodu upijati cijelom površinom tijela. Razvijeni mladi korijen isprva je izgrađen od primarnoga tkiva, a prema van je zaštićen jednoslojnom epidermom (rizodermom), koja, zajedno s korijenovim dlačicama, služi primanju vode s hranivima. Rizoderma se od epiderme, organa nadzemnog izdanka, razlikuje tankim vanj. staničnim stijenkama bez kutikule i puči. Rizoderma postupno odumire zajedno s korijenovim dlačicama, a zamjenjuje ju sekundarno kožno tkivo, egzoderma. Kao i u stabljici, ostalo tkivo razlučeno je na koru i središnji valjak. Kora podzemnoga korijena sastoji se od bezbojnoga parenhimskoga spremišnog tkiva, a u kori mnogih zračnih korijena mogu biti i klorofilna zrnca. Unutar. sloj kore obično je razvijen kao endoderma, koja jasno luči koru od središnjega valjka. Sloj odmah ispod endoderme, tj. periferni sloj središnjega valjka, zove se perikambij ili pericikl, a građen od jednog ili više slojeva stanica. Važan je za razvoj sekundarnoga kožnog tkiva pri sekundarnom rastu u debljinu, a os. za razvoj postranoga korijenja, koje se zameće u periciklu, probija primarnu koru korijena i izbija van. Potom raste dalje na vegetacijskome vršku i razgranjuje se na isti način. Unutar pericikla u sr. valjku nalazi se radijalna žila. Izgrađena je od jedne ili nekoliko radijalno položenih vrpcâ elemenata za provođenje vode iz tla u nadzemne dijelove biljke, tj. traheja i traheida (ksilem), i skupina sitastih cijevi (floem) za provođenje asimilata od listova prema ostalim organima biljke sve do korijena. Prema broju ksilemskih vrpcâ nazivaju se žile jedno-, dvo-, tro-, četvero- do mnogozrakaste (monarhne, diarhne, triarhne, tetrarhne do poliarhne žile). Između elemenata ksilema i floema razvijen je parenhim, koji se katkad nalazi i u središtu žile, a gdjekad i svežanj sklerenhimskog tkiva, koje povećava čvrstoću korijena. Starenjem počinje korijen sekundarno rasti u debljinu. U vrpcama parenhima između ksilema i floema počinju diobe stanica u radijalnom smjeru. Tako se zameće kambij, novi sekundarni meristem, kao neprekinut, na prerezu približno zvjezdast, kambijski plašt. Neprestanim diobama kambij korijena, jednako kao i kambij izdanka, stvara prema unutra elemente ksilema (drvo), a prema van elemente floema (koru), pa je stari korijen unutrašnjom građom sličan staromu višegodišnjemu stablu. Osim osnovnih funkcija preuzeo je korijen u mnogih biljaka i druge zadaće, pa je s tim u svezi poprimio i poseban oblik i građu. Najčešće je korijen spremište pričuvne hrane, kakvi su npr. repasti korijeni u mrkve, šećerne repe i dr., koji se koriste i u ljudskoj prehrani. Posebne je građe npr. korijenje nekih epifitskih trop. orhideja, zatim potporno štakasto korijenje močvarnoga grmlja i drveća u vegetaciji mangrova, ili pak korijenje za prozračivanje (npr. u močvarnoga čempresa) i dr. Korijenje mnogih biljaka sadrži djelatne tvari zbog kojih se koristi u ljekarništvu (npr. sljez, jaglac, odoljen, sirištara i dr.).

2. U lingvistici, element riječi koji se dobiva nakon odbacivanja svih tvorbenih i gramatičkih morfema i koji se dalje ne može rastavljati na manje jedinice koje bi imale izraz i sadržaj (može se rastavljati samo na glasove, foneme, a oni nemaju sadržaja). Taj se element smatra nositeljem temeljnoga značenja i može se pojaviti – u istom ili u donekle izmijenjenom obliku – u cijelim nizovima riječi koje čine jednu porodicu, npr. rat, rat-ni, rat-ovanje, rat-nik, rat-nički, pred-rat-ni, rat-oboran itd. Korijen se u hrvatskome razlikuje od osnove, koja se dobiva tako da se odbace samo nastavci (gramatički morfemi), a ne i tvorbeni morfemi (afiksi). Tako navedene riječi imaju osnove: rat-, ratn-, ratovanj-, ratnik-, ratničk-, predratn-, ratoboran- (a nastavke -ø, -i, -e, -ø, -i, -i, -ø). U indoeur. jezicima često se mijenjaju korijenski samoglasnici. Takva promjena naziva se prijevoj, npr. vre- (vre-ti), vir (iz-vir-ati), var (var-ivo), vor (iz-vor), vru (vru-tak). U semitskim jezicima korijen čine samo suglasnici (obično tri; npr. hebr. LMD: učiti, pojam učenja u lamad: on je učio, lomed: koji uči, učeći, lomdim: koji uče, učeći, talmid: učenik itd.), a promjenom samoglasnika nastaju oblici pojedinih riječi. Ima jezika u kojima se riječi i sintaktičke jedinice (rečenice) tvore od samih korijena. Takvi se jezici nazivaju korijenskima ili izolativnima (takav je npr. klasični kineski jezik). Nužno je razlikovati korijen u njegovoj sinkronijskoj (morfološkoj) perspektivi od korijena u dijakronijskoj (etimološkoj) perspektivi. Tako su npr. u hrv. jeziku riječi kao što su brati, zboriti, brak i bređa imale isti korijen (indoeur. *bher), a danas (sinkronijski) to su riječi koje imaju različite korijene. To se događa zato što se riječi u svojem razvoju mogu toliko izmijeniti, i oblički (formalno) i značenjski (semantički), da identičnost njihova korijena postane posve neprepoznatljiva.

3. U matematici, broj ili matematički izraz koji ima svojstvo da je potenciran n-tom potencijom jednak zadanomu broju ili matematičkom izrazu npr. vrijednost izraza n a  = b je broj b sa svojstvom bn = a, 4 81  = 3 jer je 34 = 81,  (a + b)²  = a + b. U izrazu n a  je n eksponent korijena, dok je a njegov radikand. Kvadratni korijen se umjesto 2 a  piše samo  a . Na primjer, pojavljuje se u formulama dijagonale kvadrata d = a 2  i prostorne dijagonale kocke d = a 3 , gdje je a duljina stranice. Treći korijen (3 a ) naziva se i kubni korijen.

Korjenovanje je određivanje vrijednosti korijena.

Korijen jednadžbe je rješenje jedanadžbe.

Korijen polinoma je nultočka polinoma P (x1, …, xn) tj. svaka n-torka brojeva (x1, …, xn) takva da je P (x1, …, xn) = 0.

Citiranje:
korijen. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33185>.