Eshil (grčki Αἰσχύλος, Aiskhýlos), grčki tragički pjesnik (Eleuzina, 525/524. pr. Kr. – Gela, Sicilija, 456/455. pr. Kr.). Najstariji od trojice grčkih tragičara čija su se djela sačuvala. Rođen u uglednoj atičkoj obitelji, kao mladić je doživio pad atenske tiranije, a u zreloj dobi svjedočio procvatu demokracije. Živo je sudjelovao u atenskom političkome životu; borio se u bitkama kod Maratona 490. pr. Kr. i vjerojatno kraj Salamine 480. pr. Kr. Osim u Ateni djelovao je i na dvoru sirakuškoga tiranina Hijerona. Napisao je devedesetak kazališnih komada – tragedija i satirskih drama – od kojih je poznato oko 80 naslova; navodno je slavio pobjedu s 13 tragičkih tetralogija, prvi put 484. pr. Kr.
U cijelosti se očuvalo samo 7 tragedija. Najstarija od njih, Perzijanci (Πέρσαι, 472. pr. Kr.), bavi se grčkom pobjedom u bitki kraj Salamine 480. pr. Kr. i prikazuje perzijski poraz kao božansku kaznu za preuzetnost kralja Kserksa. To je jedina od očuvanih grčkih tragedija koja dramatizira povijesnu građu. Sedmorica protiv Tebe (Ἑπτὰ ἐπὶ Θήβας, 467. pr. Kr.) treći je dio sadržajno povezane (»organske«) trilogije koja je pratila prokletstvo Lajeva doma: Edipovi sinovi Eteoklo i Polinik, gonjeni očevom kletvom, ubiju jedan drugoga i tako zatru sjeme tebanske kraljevske obitelji. Pribjegarke (Ἱϰέτιδες) vjerojatno su izvedene 463. pr. Kr., no s obzirom na izrazito arhaičnu strukturu – glavnu ulogu ima kor Danajevih kćeri koje u Grčkoj traže utočište pred stričevim nasiljem – dugo se vjerovalo da je posrijedi jedna od najstarijih Eshilovih drama. Orestija (Ὀρέστεια, 458. pr. Kr.) jedina je u cijelosti očuvana organska trilogija. U Agamemnonu (Ἀγαμέμνων), njezinu prvom dijelu, grčki se vojskovođa pobjedonosno vraća iz Trojanskoga rata, da bi u vlastitu domu pao od ruke ogorčene supruge Klitemnestre. Slijedi Žrtva na grobu (Χοηφόροι): Agamemnonov sin Orest vraća se kući te, kako bi osvetio očevo ubojstvo, ubija majku i njezina ljubavnika. Potom u Eumenidama (Εὐμενίδες), progonjen od osvetničkih erinija, po nalogu delfskoga proročišta odlazi u Atenu da bi mu se pred porotom atenskih građana sudilo zbog majčina ubojstva. Glas božice Atene dodjeljuje mu oslobađajuću presudu. Okovani Prometej (Προμηϑεὺς δεσμώτης) najčešće se smatra kasnim Eshilovim djelom, no njegova je autentičnost dvojbena. Prikovan za kavkasku stijenu, Prometej unatoč mukama odbija odati Zeusu tajnu o pogibelji koja prijeti njegovoj vlasti, pa biva bačen u podzemlje. Očuvani su i znatni papirusni odlomci dviju Eshilovih satirskih drama: Ribarâ (Διϰτυουλϰοί) i Gledateljâ ili Posjetiteljâ Istamskih igara (Θεωροὶ ἢ Ἰσϑμιασταί).
Eshil je tvorac klasične grčke tragedije: uvođenjem drugoga glumca i redukcijom korskoga udjela dao je prvenstvo dijalogu, učinio tragičku radnju dramskom u punom smislu riječi, obogatio konstrukciju zapleta. Nadahnuto se služio scenskim pomagalima, pa su mnoge njegove izvedbe zapamćene po spektakularnosti. Unatoč tomu, Eshilova drama još čuva vrlo arhaičan ustroj: uloga korskih dijelova i dalje je znatna, a profiliranje glavnih likova podređeno dominantnoj ideji. Težnja uzvišenosti i patosu zamjećuje se i u jeziku: Eshil je sklon opsežnim i veličanstvenim opisima, a izričaj mu obiluje dugim neologizmima i smjelim metaforama. Njegova je tragička slika homerskoga svijeta ishodištna: ljudsko je djelovanje istodobno posljedica božanskoga plana, ali i slobodnoga izbora. Akcija beziznimno za sobom povlači krivnju, no patnja i stradanje vode do blagotvornoga uvida u božansku zakonitost svijeta, u kojoj se naizgled nepomirljive suprotnosti usklađuju u kozmičkoj harmoniji.
Okovanog Prometeja na latinski je preveo hrvatski humanist Matija Grbić (Grbac) Ilirik (1559), sve tragedije na hrvatski Koloman Rac (1918), a Orestiju Bratoljub Klaić (1965).
