Cipra, Milo, hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog (Vareš, BiH, 13. X. 1906 – Zagreb, 9. VII. 1985). Diplomirao germanistiku i filozofiju, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu skladanje (B. Bersa). Od 1941. do 1977. profesor na istoj instituciji. Njegov se skladateljski razvoj običava dijeliti na tri faze, ali bez jasnih granica. Započeo je kao poklonik tzv. ideologije nacionalnoga smjera (I. gudački kvartet, 1929–30., Slavenska rapsodija za orkestar, 1931., Sinfonietta, 1934. itd.), no potom se od nje postupno udaljuje, unatoč tomu što se npr. u II. suiti za klavir (1940), u Jedanaest varijacija na narodni napjev iz Bosne (1941–42), u Sonati za violinu i klavir (1943–44) i u I. simfoniji (1948) još uvijek mogu osjetiti sublimirani utjecaji folklora. Ciprinoj drugoj fazi pripada IV. gudački kvartet (1938–39) jer otkriva poneke novobarokne odlike, Sonata za violončelo i klavir (1945–46) na određen način koketira s novoromantizmom, ali zato Sonata 1954 za klavir (1954) barata za Cipru na nov način disonancama, premda se još uvijek »novoklasicistički« oslanja na tradicionalne formalne modele. No već Kantata o čovjeku (1957–58) različitim tekstovnim predlošcima (Sofoklo, Goethe, Menčetić, 1. članak iz Opće deklaracije o pravima čovjeka UN-a) upućuje na kompozicijsko-tehničke zadatke koji se ne mogu riješiti s pomoću standardnih modela i postupaka. U trećoj fazi Cipra iskušava i novije tehnike skladanja: tako je postupio u Sunčevu putu (1958–59), ponajprije kroz neobičan izvodilački sastav, zatim u Aubade (1965), gdje koketira s dvanaesttonskom tehnikom, u Dijalozima (1967), gdje profilira vlastiti tip orkestralnoga zvuka, i u V. gudačkom kvartetu (1972), gdje rabi aleatoričke tehnike. Kao skladatelj naročito izražene intelektualne i glazbeničke erudicije Cipra je, kao možda nijedan predstavnik njegova naraštaja, uvijek zbivanja oko sebe nastojao uklopiti u osobni skladateljski izraz tako da se njegov opus u cjelini može držati svojevrsnom okosnicom razvoja hrvatske glazbe XX. stoljeća, posebno s obzirom na transformacije folklornog idioma u suvremenije izraze. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1976).
