struka(e): mineralogija

zeoliti (grč. ζɛĩν: kuhati, kipjeti + -lit1), prirodni ili sintetski tektosilikati kem. sastava Mx/n[(AlO2)x(SiO2)y] · z H2O, gdje su M alkalijski ili zemnoalkalijski kationi (ponajprije Na+ ili Ca2+), a n je njihov naboj. Tetraedri SiO4 i AlO4, kao primarne strukturne jedinice, spojeni su zajedničkim kisikovim atomima u poliedre, a njihovim povezivanjem nastaje karakteristična mikroporozna struktura s porama i šupljinama, u kojima se nalaze kationi i molekule vode. Zeoliti zagrijavanjem postupno gube vodu, a u vlažnoj sredini mogu ju ponovno primiti. Prirodni zeoliti hidrirani su alumosilikatni minerali, kojih je poznato više od 30 vrsta i obično se nalaze u mladim eruptivnim stijenama, osobito u bazaltima i fonolitima. U sintetskim zeolitima šupljine i kanali većinom su pravilno isprepleteni u obliku trodimenzijskih sita, s otvorima koji približno odgovaraju veličini molekula; odatle za sintetske zeolite naziv molekularna sita. Struktura i veličina njihovih pora i kanala ovise o omjeru sirovina i uvjetima sinteze, pa zeoliti mogu služiti kao visokoselektivni adsorbensi za mnoge tvari. Zbog elektrostatičkoga naboja u šupljinama, u zeolitima se ponajprije adsorbiraju molekule vode i druge dipolne molekule, što je temelj važne primjene zeolita u sušenju i čišćenju plinova i kapljevina. Zeolitni se kationi mogu lako izmjenjivati, pa su zeoliti vrlo djelotvorni ionski izmjenjivači, a iz toga proizlazi i njihova katalitička aktivnost. Zeoliti se najviše primjenjuju za čišćenje prirodnoga plina, za sušenje nafte i naftnih destilata, u demineralizaciji vode, kao katalizatori petrokem. procesa, kao punilo za papir, u proizvodnji izolacijskog i lakoga građevnog materijala i dr.

Citiranje:

zeoliti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 8.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/zeoliti>.