Milutin (Stefan Uroš II.), srpski kralj od 1282 (?, oko 1254 – ?, 29. X. 1321). Sin Stefana Uroša I. Za njegove vladavine Srbija je bila najsnažnija na Balkanu. Milutin je vladao cijelim područjem današnje Srbije (osim Beograda i Vojvodine), Crnom Gorom, Hercegovinom, dijelom Dalmacije i sjevernom Albanijom. U ratovima protiv Bizanta osvojio je sjevernu i zapadnu Makedoniju. Budući da je propao njegov protubizantski savez s Karlom Valois, naslovnim carem Latinskoga Carstva (1308), povezao se s Bizantom u ratovima protiv Osmanlija. Nakon smrti brata Dragutina (1316), s kojim je bio u dugogodišnjem sukobu zbog nasljedstva, utamničio je njegova sina Vladislava, štićenika Ugarske, i zaposjeo njegova područja. Iako su ga zbog toga 1318/19. napali Ugri, uspio je zadržati Braničevo kao trajan posjed. Za Milutinove vladavine zemlja je doživjela znatan gospodarski i kulturni razvoj. Dao je podići i obnoviti više manastira (Gračanicu, Banjsku, Staro Nagoričane). Oduzimao je posjede Katoličkoj crkvi i prevodio katolike na pravoslavlje u Mačvi, Usori i Srijemu, čime je potaknuo i početak širenja pravoslavlja na područje današnje Bosne. Zapamćen je i kao jedan od najistaknutijih srpskih ktitora i naručitelja djela likovnih umjetnosti u srednjem vijeku.
