divinacija (lat. divinatio: slutnja, proročki dar vidovitosti).
1. U mnogim starim religijama i pučkim vjerovanjima naslućivanje i pretkazivanje budućnosti po raznim znakovima: po položaju zvijezda (kod Babilonaca), po letu ptica, po utrobi žrtvovane životinje (kod Asiraca, Etruščana, Rimljana), po plamenu i dimu na žrtveniku, po crtama na dlanu itd., kao i izravnim nadahnućem od nekog božanstva (u antičkim proročištima, u zanosu, u snu). Budući da je divinacija spojena s politeističkim predodžbama i kultovima, monoteističke religije smatrale su je lažnom i nedopustivom.
2. U filozofiji, vrsta intuitivne (naravne) spoznaje kojom sluteća duša stupa u zajedništvo s drugom osobom, premješta se u njezino duševno raspoloženje i time je razumijeva bez posredovanja osjetila. Metoda divinacije susreće se već kod Justusa Christiana Henningsa i I. Kanta, a posebno značenje dobiva u doba romantike (F. H. Jacobi, J. F. Fries, Albert Görland, Fr. Schlegel, J. W. Goethe, J. C. F. Hölderlin, F. Novalis, R. Musil) i u hermeneutici F. D. E. Schleiermachera.
