struka(e):

šansona (franc. chanson: pjesma), forma francuske zabavne glazbe kasnoga XIX. i XX. st. Razlikuje se od termina šanson (chanson). Imala je podrijetlo u pariškim café-concerts (npr. Yvette Guilbert, A. Bruant i dr.), kulturi novoga građanstva la belle époque, ali i u angažiranoj radničkoj pjesmi u drugoj polovici XIX. st. Do II. svjetskog rata potvrdila se i šansona music hallova, predstavnici koje su bili npr. Charles Trenet, M. Chevalier i É. Piaf. Nakon II. svjetskog rata afirmirao se pojam autorske šansone, u kojoj su često autor teksta, glazbe i izvođač bili ista osoba, a posebno se naglašavala kvaliteta teksta (povremena uglazbljenja pjesama A. Rimbauda, Ch. Baudelairea, P. Verlainea, J. Préverta, L. Aragona i dr.). Glavni predstavnici te nove šansone bili su L. Ferré, Y. Montand, P. Brassens, J. Brel, J. Gréco, Ch. Aznavour i dr. Poslije se šansona miješala s utjecajima jazza, bluesa, rocka, reggaea, pa i duhovne glazbe. Francuska šansona imala je u XX. st. najvećeg odjeka u kulturi kabareta u Njemačkoj prije dolaska nacista na vlast (K. Tucholsky, B. Brecht, H. Eisler, Friedrich Hollaender, W. Mehring i dr.), na specifičan način u drugoj polovici stoljeća u Italiji i SAD-u (npr. protestne pjesme B. Dylana i J. Baez) i drugdje, te u Hrvatskoj (Z. Špišić, A. Dedić).

Citiranje:

šansona. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sansona>.