vivisekcija (lat. vivus: živ + lat. sectio: rezanje), anatomska sekcija ili izvođenje kirurškoga postupka na živom organizmu (obično na živoj pokusnoj životinji); provodi se u okviru znanstvenih pokusa na području farmakologije, fiziologije ili kirurgije. Svrha joj je promatranje funkcioniranja organa, proučavanje promjena koje nastaju ako se oni uklone te istraživanje mogućnosti njihova presađivanja. Provodila se već u okviru aleksandrijske medicinske škole u IV. st. pr. Kr. Galen je izvodio vivisekcije na svinjama kako bi dokazao da arterijama struji krv a ne zrak, što je tvrdio Erazistrat. U staro doba vivisekcija se katkad obavljala i na ljudima, npr. robovima, ratnim zarobljenicima (bez anestezije, koje nije ni bilo), a potom pretežito na životinjama (miš, štakor, kunić, rjeđe pas i majmun). Kao reakcija na takve nehumane i brutalne postupke, u XIX. st. nastali su organizirani protuvivisekcijski pokreti, kojima su u početku stajale na čelu supruga i kći znamenitoga francuskog fiziologa C. Bernarda. God. 1875. osnovana je u Engleskoj Udruga za zaštitu životinja podvrgnutih vivisekciji (Society for the Protection of Animals Liable to Vivisection). Neke temeljne fiziologijske i patofiziologijske spoznaje i opisi bolesti dobiveni su vivisekcijom na zatvorenicima koncentracijskih logora u II. svjetskom ratu. – Iako se danas vivisekcija izvodi u strogo određenim uvjetima prema zakonskim smjernicama (u RH prema smjernicama Zakona o dobrobiti životinja), još uvijek o tom postupku ostaju neriješena neka znanstvena i etička pitanja, a izraz vivisekcija često se rabi u pogrdnom značenju. U novije doba mnogobrojni protuvivisekcijski pokreti nameću medicini, a posebice farmakološkoj industriji, uporabu alternativnih postupaka.
