ritam (lat. rhythmus < grč. ῥυϑμός: mjera vremena, takt), ponavljanje određenih pojava u pravilnim vremenskim razmacima.
Ritam je uz melodiju primarni parametar glazbene strukture, a određuje odnose među zvukovima različita trajanja i jakosti. Skup svih ritamskih odrednica u određenoj skladbi, opusu, glazbenom stilu ili razdoblju naziva se ritmikom. Za naglašavanje ritamske komponente u glazbi služi zasebni dio instrumentarija, udaraljke (→ glazbala). Ritam se pokatkad pogrješno rabi za označivanje mjere (npr. tročetvrtinski ritam bečkoga valcera) ili tempa (npr. brzi ritam). Dulje ponavljanje istoga ritamskog rasporeda određuje se mjerom i naziva čvrstim ritmom, dok se slobodnije nastupanje ritamskih obrazaca naziva slobodnim ritmom (npr. u gregorijanskom pjevanju i baroknom recitativu). Općenito se smatra da je ritmička komponenta naglašenija u glazbenim kulturama jače obilježenima tradicijom, pa zauzima izraženije mjesto u, npr., glazbama narodâ Crne Afrike, američkih Indijanaca, Inuita (Eskima), nekih glazbenih kultura Azije (npr. u Arapa) i dr. Povijesno se važnost ritma u glazbi može pratiti od starih mezopotamskih kultura i Egipta, preko antičke Grčke, Rima i starohebrejske tradicije do europske srednjovjekovne glazbe. Od tzv. škole Notre-Dame u drugoj polovici XII. st. prevladavaju strože uređene mjere (tzv. modalni ritam povezan s antičkom stihovnom metrikom), a kontrapunktika kasne srednjovjekovne i renesansne glazbe donijela je veću složenost mjera i ritmova. Barokno razdoblje i glazbeni klasicizam ponovno su afirmirali pravilnu motoričnost (npr. djela J. S. Bacha), odn. simetričnost ritamskoga protoka (npr. opusi J. Haydna, W. A. Mozarta i ranoga L. van Beethovena). Nacionalne škole u XIX. st. unijele su u europsku umjetničku glazbu živahnost pojedinih folklornih, osobito slavenskih, tradicija, a glazbu XX. st. obogatila su ritmička iskustva američkog jazza (npr. naglašena uporaba sinkope) te primjena tzv. poliritmije (simultano zvučanje više različitih ritamskih obrazaca) i polimetrije u djelima skladatelja poput G. Gershwina, A. Coplanda, M. Ravela, A. Honeggera, D. Milhauda, I. Stravinskog i dr.
Poetski se ritam realizira kao pravilna ili razmjerno pravilna distribucija prozodema (naglaska, duljine i visine) i sintaktičkih granica, pri čemu aktivnu ulogu ritmičkoga signala u pojedinim književnim oblicima dobiva samo jedan od elemenata. S obzirom na tip ritmičkoga signala govori se o kvantitativnom ritmu (izmjena dugih i kratkih slogova), akcenatskom ritmu (izmjena naglašenih i nenaglašenih slogova), a smatra se da u pojedinim jezicima visina tona ima distinktivnu funkciju. Kompleksna narav poetskoga ritma očituje se u dvostrukoj mogućnosti njegove realizacije; korespondentni se ritam ostvaruje u prostoru pjesme nizanjem sumjerljivih redaka, a periodični ritam nizanjem izokronih ritmičkih jedinica (stopa, taktova) u pojedinačnim redcima. Dok pravilnost ritmičkog impulsa u vezanom stihu osigurava metar kao apstraktna instancija (»nacrt stiha«) ustanovljena tradicijom (daktilski heksametar, jampski pentametar, deseterac 4 + 6) koja ritam vezanoga stiha podvrgava ideji broja, u starijem iregularnom i modernom slobodnom stihu, kao i u ritmiziranoj prozi, ritmička je organizacija teksta manje stroga i prepuštena intuiciji. U tekstovima čiji ritam nije brojčano reguliran ulogu ritmotvornih činitelja mogu preuzeti različiti tipovi ponavljanja (anafora, epifora, sintaktički paralelizam, sintaktička jednakodijelnost itd.) ili granična obilježja stiha (grafička raščlanjenost, rima, ujednačena klauzula itd.). U pojedinim tipovima slobodnoga stiha ritam može i izostati, pa se prepoznatljivost stihovnoga govora povjerava grafičkoj raščlanjenosti ili eufoniji.
Ritam je prozodijsko obilježje jezika (→ prozodija) koje se odnosi na percipirane pravilnosti u pojavljivanju istaknutih (naglašenih) jezičnih elemenata u odnosu na neistaknute. Svi prirodni jezici sustavno koriste ritmičke varijacije. Iako ima nekih univerzalnih zakonitosti u vezi s ritmom, kao i s prozodijom općenito, svaki jezik ima svoj karakterističan ritmički sustav. U ritmičkoj tipologiji razlikuju se dvije osnovne kategorije ritmičkih sustava: naglasni ritam (→ naglasak) i slogovni ritam (→ slog).
