rekonkista ili rekonkvista (španj. reconquista: ponovno osvajanje), razdoblje u povijesti Pirenejskoga poluotoka od VIII. do XV. st. u kojem su Španjolci i Portugalci ponovno osvojili svoje zemlje, koje su od 711. zauzeli Arapi. Započela je pohodom što ga je 718. iz planinske Asturije poveo vizigotski plemić Pelayo (vjerojatno prvi asturijski kralj) i pobijedio Arape kraj Covadonge. Kršćanska osvajanja tekla su postupno, a među prvima su bili osvojeni Galicija i Leon, nakon čega je južna granica bila pomaknuta do rijeke Duero (portugalski Douro) te zaštićena utvrdama, po kojima je cijela pokrajina poslije bila nazvana Kastilja. U dijelu novoosvojenih zemalja, na području kojih je potkraj VIII. st. Karlo I. Veliki utemeljio Španjolsku marku radi obrane od Arapa, oblikovale su se potom Katalonija, Navara i Aragon. Dinastičke borbe novonastalih španjolskih državica usporavale su uspjehe rekonkiste u potonjim stoljećima, a u XI. i XII. st. ojačala je maurska vlast u Andaluziji pod Almoravidima i Almohadima. Tek je početkom XIII. st., pobjedom udruženih kršćanskih vojski kraj Las Navas de Tolose 1212., započela velika ofenziva protiv Maura; 1229. bili su zauzeti Baleari, 1236. Córdoba, 1238. Valencia, 1243. Murcia, a 1248. Sevilla. Dok je u Portugalu rekonkista završila već sredinom XIII. st., u Španjolskoj je trajala do osvojenja Granade 1492. Odmah po završetku ratnih zbivanja Mauri i Židovi bili su preobraćeni na kršćanstvo ili istjerani iz Španjolske i Portugala, a područja koja su napustili bila su ponovno naseljena. Tijekom rekonkiste u Španjolskoj se oblikovao ratnički stalež (caballeros), koji je bio podijeljen na plemiće (hidalgos) i pučane (villanos). Rekonkista je utjecala i na kulturu Pirenejskoga poluotoka, a stvarne i legendarne ratne epizode postale su temom mnogih srednjovjekovnih književnih djela. Termin rekonkista općenito označava ponovno zaposjedanje nekog teritorija.
