proklitika (prema grč. προϰλίνειν: nagnuti se naprijed, po uzoru na enklitika), riječ koja (kao i enklitika) nema vlastitoga naglaska, ali se (za razliku od enklitike koja se naslanja na riječ ispred sebe) naslanja na riječ iza sebe i s njom čini jednu fonetsku (naglasnu) cjelinu. Naziva se još i prednaglasnica ili prislonjenica. Enklitike i proklitike zajedno čine nenaglašene riječi ili klitike. U hrv. jeziku proklitike mogu biti prijedlozi, i to svi jednosložni (npr. bez, do, iz, kod, kroz, na) te neki dvosložni (npr. ispod, iznad, među, mimo, preko) i trosložni (npr. okolo), veznici (npr. i, pa, te) i čestice (npr. ne, ni). Ako je naglasak naglašene riječi koja slijedi iza proklitike silazan, zbog pravila da silazni naglasci ne mogu biti u sredini riječi, naglasak se pomiče na proklitiku. Naglasak se može pomicati kao uzlazni (tada je riječ o oslabljenom pomicanju), npr. ù blato, nà mjesto, ili kao silazni (tada je riječ o neoslabljenom pomicanju), npr. nȁ grād, prȅko brda.
