partizani (franc. partisan: pristaša < tal. partigiano, prema parte: strana, klika, stranka), u srednjem vijeku, najamnici koji su se pridruživali strani koja je najviše plaćala. Poslije, u XVIII. st., pripadnici frajkora i drugih neregularnih postrojba (corps francs, parties), koji su vodili tzv. mali rat (gerilju), djelujući u dubini neprijateljskoga područja radi ometanja komunikacija (→ gerila ili gerilja). Od Napoleonovih ratova do suvremenoga doba dragovoljni borci za slobodu koji se u uvjetima neravnopravne borbe bore za oslobođenje zemlje. Ženevskom konvencijom iz 1949. izjednačeni su s pripadnicima regularne vojske. Partizani primjenjuju posebnu taktiku ratovanja protiv brojčano i tehnički nadmoćnijega neprijatelja, izbjegavaju odlučujuće bitke, stalno napadaju, uz primjenu najraznovrsnijih oblika manevara, prepada, zasjeda, sabotaža i diverzija. Partizanske postrojbe djeluju samostalno ili surađuju s postrojbama regularne vojske, štite narod od nasilja, napadaju neprijateljsko zaleđe i komunikacije, surađuju sa snagama na bojišnici, a cilj im je oslabiti, uništiti i protjerati neprijatelja s okupiranoga teritorija.
Najmasovnije su se partizani javili u mnogim okupiranim zemljama u II. svjetskom ratu. Na području bivše Jugoslavije, na kojem je potkraj rata nastala i federalna Hrvatska, partizanski rat prešao je u širi sukob prerastanjem malih partizanskih odreda u brigade, divizije, korpuse i armije. U Hrvatskoj 1941–45. partizani su bili pripadnici vojnih postrojbâ antifašističkog pokreta. Nakon travanjskoga sloma Jugoslavije prostor Hrvatske bio je podijeljen na tri okupacijske zone: Talijani su vojno zaposjeli Hrvatsku od Jadrana do demarkacijske crte koja se protezala do Jastrebarskoga, Karlovca, Gline i Dvora. Sjeverno od talijanske počinjala je njemačka okupacijska zona do rijeke Drave, a Međimurje i Baranja bili su pod madžarskom okupacijom. Uz pomoć i pod zaštitom talijanskih i njemačkih snaga ustaše su proglasili NDH, sudbina koje je bila usko vezana uz sudbinu osovinskih sila (→ nezavisna država hrvatska). KP Hrvatske kao dio KPJ nije priznala okupatorsku podjelu Jugoslavije kao ni režime koji su formirani pod okriljem okupatora, te je pozvala na antifašističku oružanu borbu.
Na dan Hitlerova napada na SSSR, 22. VI. 1941., hrvatski komunisti osnovali su prvi partizanski odred (→ sisački partizanski odred), a potom su nastajali partizanski odredi diljem Hrvatske. Potkraj listopada 1941. osnovan je Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske (NOPOH) pa je antifašistički pokret dosegnuo novi stupanj razvoja. Partizanski odredi bili su jedina vojna formacija do studenoga 1942., kada je bila osnovana Narodnooslobodilačka vojska (NOV), ali su i dalje osim vojnih i operativnih postrojba postojali i partizanski odredi, a na čelu svih postrojba bio je Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske (NOV i POH).
Pod geslom bratstva i jedinstva hrvatski su komunisti u antifašističkoj borbi okupljali pripadnike različitih naroda i različitih društvenih slojeva. Masovniji odaziv u partizane prihvatili su od samoga početka Hrvati u primorskom pojasu koji je bio pod talijanskom okupacijom; dok su Srbi s Korduna, Banije i dijela Like prišli većinom partizanima, među Srbima na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne prevladalo je četništvo. Od rujna 1942. pa sve do svršetka rata Hrvatska je imala, razmjerno, najrazvijeniji partizanski pokret u Europi. U prosjeku, gotovo svakih četrnaest dana osnivana je po jedna partizanska brigada. Temeljem trojne formacije, u prosjeku od tri brigade nastajala je divizija, od tri divizije nastajao je korpus, a od štaba 8. dalmatinskoga korpusa nastao je štab 4. armije. Od četiri jugoslavenske armije ta, 4. armija većinom je u svojem ustroju imala hrvatske partizane koji su držali primorski pravac nastupa od Neretve do Soče.
Tijekom rata u Hrvatskoj je bilo osnovano 250 partizanskih odreda, 70 brigada, 17 divizija, 5 korpusa i 1 armija. Partizanski odredi uglavnom su dobivali nazive po mjestima gdje su bili osnovani i u kojima su djelovali. Brigade su dobivale nazive po gradovima, regijama ili povijesnim osobama, a divizije i korpusi označivani su brojevima. Od 53 divizije u Jugoslaviji, hrvatskim divizijama pripali su brojevi: 6 (lička), 7 (banijska), 8 (kordunaška), 9 (dalmatinska), 12 (slavonska), 13 (primorsko-goranska), 19 (dalmatinska), 20 (dalmatinska), 26 (dalmatinska), 28 (slavonska), 32 (zagorska), 33 (moslavačka), 34 (hrvatska), 35 (lička), 40 (slavonska) i 43 (istarska). Od 15 jugoslavenskih korpusa 5 ih je bilo iz Hrvatske, a nosili su brojeve 4 (hrvatski), 6 (slavonski), 8 (dalmatinski), 10 (zagrebački) i 11 (hrvatski). Po nacionalnoj strukturi 4. korpus imao je srpsku većinu, 8., 10. i 11. korpus imali su hrvatsku većinu, dok je 6. korpus u početku imao srpsku, a na kraju hrvatsku većinu. U postrojbama Jugoslavenske ratne mornarice Hrvati su činili oko 90% boračkoga sastava.
Partizani su vojnooperativno pokrili sav teritorij; ratovali su u svim dijelovima Hrvatske, stvarali uporišta i slobodne teritorije. Postupnim jačanjem, napadali su i veće gradove i presijecali značajnije prometnice. Izvodili su akcije ograničena dometa na manje protivničke snage i potiskivali ih u veća središta i na glavne prometnice. Partizani su privremeno zauzimali veće gradove (Split, Koprivnica, Slatina, Požega, Otočac, Slunj, Glina, Topusko i dr.), ali se u njima nisu dugo održali. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. utvrdili su se na Visu, preko kojega su bile uspostavljene veze sa zapadnim saveznicima i od njih primana pomoć.
Hrvatski partizani sudjelovali su u bitkama na Neretvi i Sutjesci, gdje se borilo 8 hrvatskih brigada i dvije divizije, gubitci kojih su iznosili oko 60% gubitaka svih snaga koje su ondje ratovale. Tijekom njemačke ofenzive na prostore koje su napustili Talijani, hrvatski partizani vodili su velike bitke u priobalnom pojasu i na otocima, a najveće gubitke pretrpjeli su u Istri u jesen 1943., kada su njemačke okupacijske trupe privremeno slomile partizanski ustanak. U završnoj fazi rata, na prostoru Hrvatske odigrale su se velike bitke na Dunavu kraj Batine (Batinska bitka), u Srijemu istočno od Tovarnika (Srijemska fronta), na virovitičkom mostobranu na Dravi, te bitke za Knin i Rijeku. Hrvatski partizani vodili su i bitke izvan teritorija Hrvatske. Tako su u Beogradskoj operaciji sudjelovale 6. i 28. divizija i 13. proleterska brigada »Rade Končar«, zatim u Mostarskoj operaciji 8. korpus, a 4. armija u Bihaćkoj i Tršćanskoj operaciji. Od hrvatskih partizana koji su sudjelovali u okruženju i zarobljavanju vojske NDH, na austrijskoj granici bile su 12. i 40. slavonska divizija te Motorizirani odred 4. armije. Povijesna je zasluga hrvatskih partizana što su Hrvatskoj vraćeni Zadar, Rijeka, Istra i otoci koji su od 1920. bili pripojeni Italiji, te što je Baranja uključena u Hrvatsku. U sklopu partizanskog pokreta bila su uspostavljana i djelovala su tijela državne vlasti koja su očuvala hrvatski državni suverenitet. Vlast na teritoriju pod partizanskim nadzorom imali su narodnooslobodilački odbori, vrhovna vlast pripadala je ZAVNOH-u, na čelu kojega je bio V. Nazor, koji je u Topuskom 9. svibnja 1944. proglasio Federalnu Državu Hrvatsku (FDH). U travnju 1945. u Splitu je osnovana vlada FDH na čelu s V. Bakarićem.
