struka(e):
ilustracija
PALAČA, Ca'da Mosto u Veneciji
ilustracija
PALAČA, interijer palače Schönborn u Beču
ilustracija
PALAČA, Palais-Royal u Parizu
ilustracija
PALAČA, Palazzo della Cancelleria u Rimu
ilustracija
PALAČA, Papinska palača u Avignonu
ilustracija
PALAČA, unutrašnjost Westminster Halla u Londonu

palača (balkanskolatinski nominativ mn. palatia, mjesto jed. palatium), u osnovnom značenju, raskošna gradska rezidencija suverena, feudalca, patricija, i u tom smislu sinonim za dvor (Buckingham Palace u Londonu). U širem značenju, os. u novije doba, oznaka za velike građevine u kojima se nalaze sjedišta različitih ministarstava, banaka, koncerna, organizacija, ustanova (palača Ujedinjenih naroda u New Yorku, palače pravde u mnogim europskim gradovima). – Palače golemih dimenzija kao rezidencije vladara poznavali su već stari Egipat, Kreta, Perzija, Rimsko Carstvo (Dioklecijanova palača u Splitu). U Rimu se carska palače (latinski palatium) nalazila na Palatinu, jednom od sedam brežuljaka; otuda opći naziv za palaču. U srednjem vijeku rezidencije feudalaca bili su utvrđeni gradovi, burgovi (Papinska palača u Avignonu). Stambena zgrada unutar tih utvrđenih gradova naziva se palas (starofrancuski palais i pales, srednjovisokonjemački palas, srednjoengleski palais). Iz nje se, od renesanse nadalje, razvija tip palače koja se od burga razlikuje po tome što nije utvrđena, a od dvorca po tome što je izgrađena unutar urbanističkoga kompleksa i nije povezana u jedinstven sklop s nizom gospodarskih zgrada, karakterističnih za dvorac kao središte feudalnoga posjeda.

Renesansni tip feudalne palače u Italiji (palazzo) razvija se od XV. st. u prvom redu u Firenci, Rimu i Veneciji; krila palače s trijemovima na stupovima zatvaraju četverokutno otmjeno dvorište (Palazzo Pitti u Firenci). Po istom tipu gradi se i palača koja služi javnim svrhama (Palazzo della Cancelleria u Rimu). Puni procvat doživljava palača u doba baroka. U Francuskoj je XVI. i XVII. st. razdoblje gradnje velikih raskošnih palača (Palais-Royal u Parizu); kod njih redovito glavna zgrada s dva pobočna krila zatvara tzv. cour d’honneur. Česta istoznačnica za palais u značenju stambene palače jest hôtel (starofrancuski hostel, od latinskoga hospitale, prema hospes: gost); tim se izrazom označuje, uz privatne palače (Hôtel Sévigné i Hôtel Mazarin u Parizu), i gradska vijećnica (Hôtel de ville), koja se u Italiji naziva palazzo pubblico. U njemačkim zemljama upotrebljavaju se za palaču dva izraza, kojima se razlikuju tipovi palača s obzirom na njihovu namjenu: Palast redovito označuje zgradu javnoga karaktera (uredi banaka, koncerna i sl.), a Palais feudalnu stambenu palaču. U zemljama srednje Europe izgrađene su mnogobrojne palače u doba baroka i rokokoa (Palais Liechtenstein, Harrach i Schönborn u Beču; palača cara Vilima u Berlinu; palače Černín, Lobkowic, Schwarzenberg i Valdštejn u Pragu; palača kneza-biskupa u Würzburgu).

U Hrvatskoj danas palača nije naziv samo za raskošnu, reprezentativnu crkvenu ili plemićku kuću (palača Drašković, 1616., u Varaždinu; biskupska palača, 1730., i palača Vojković-Oršić-Rauch, 1763., u Zagrebu), nego i za svaku bogatiju i ugledniju građansku zgradu (palača u Radićevoj ulici 32 u Zagrebu, pripisuje se B. Felbingeru, 1815). Osim toga u nekim našim krajevima ona označuje reprezentativnu prostoriju u kući, odn. blagovaonicu. Termin se javlja u Hrvatskoj i kao toponim (npr. Polače na Mljetu).

Citiranje:

palača. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/palaca>.