struka(e): |

neoklasicizam (neo- + klasicizam).

1. U književnosti, pojam neoklasicizam je od XIX. st. raširen osobito u anglosaskoj književnoj kritici kao sinonim pojmu klasicizma pa označuje svaku književnost od humanizma i renesanse do danas koja se ugleda u antičke uzore i teži obnovi klasične antičke književnosti. U njemačkoj je dramskoj književnosti s početka XX. st. neoklasicizam (Neuklassik) pokušaj obnove drame u duhu antičke tragedije. Značajniji su predstavnici te struje P. Ernst i Samuel Lublinski.

2. U likovnim umjetnostima, mlađe razdoblje klasicizma, koje se javilo kao reakcija na barok i rokoko; također jedan od historicističkih stilova (→ historicizam) u drugoj polovici XIX. st. koji preuzima teme i oblike iz antike, renesanse i klasicizma. U graditeljstvu se očituje uglavnom na reprezentativnim javnim objektima i gradskim palačama, kao i u pokušaju stilskoga prilagođivanja dogradnja i dopuna već postojećih građevina (spajanje prije izgrađenih dijelova Louvrea u Parizu za Napoleona III., 1852–57. i 1863–68). U slikarstvu su glavni predstavnici A. Feuerbach, H. von Marées, P. Puvis de Chavannes, engleski prerafaeliti (D. G. Rossetti, E. Burne-Jones i W. Morris); u kiparstvu A. von Hildebrand. U slikarstvu se manifestirao i oko 1920-ih, kada je u djelima P. Picassa, A. Deraina i dr. došla do izražaja težnja za strogim crtežom i pojednostavnjenim monumentalnim oblicima. Likovno nezanimljiv, bez invencije i epigonski prazan, neoklasicizam je u Italiji i Njemačkoj za fašizma bio službeni smjer u likovnim umjetnostima.

3. Pojam neoklasicizam ušao je u glazbenu terminologiju 1920-ih, no po svojem značenju nipošto nije precizan i jednoznačan. Pokušava objediniti niz restaurativnih ili tradicionalističkih pojava u glazbi XX. st. No uputnije ga je promatrati u užem smislu, prije svega u okviru 1920/30-ih, ali uglavnom kao jednu od mogućnosti koja skladatelju stoji na raspolaganju. S jedne strane, pojam neoklasicizam odnosi se na oslanjanje glazbenog djela na klasične uzore, tj. na očuvanje klasične uravnoteženosti formalnih proporcija i tonalitetnoga sustava (uključujući različite oblike proširene tonalitetnosti). S druge strane, odnosi se na klasiku u povijesnom smislu, tj. na afirmaciju nekih glazbenih tradicija prošlosti. Kao svojevrsna reakcija na harmonijsku zasićenost kasnoga romantizma, ekspresionističko ukidanje tonaliteta i rastvaranje glazbene forme, neoklasicizam se javio prije svega u krugu oko J. Cocteaua, francuske skupine Šestorica (Les Six) i E. Satiea, no povezuje ga se i s imenima M. Ravela, S. S. Prokofjeva, I. Stravinskoga, P. Hindemitha i dr. Afirmaciji pojma neoklasicizma osobito je pridonio F. B. Busoni, koji je 1920. proglasio svoj ideal »mlade klasičnosti«, pridonijevši tako širenju pokreta i izvan francuskog područja. Utemeljen na izričitom zahtjevu za korespondencijom prošlosti i sadašnjosti, neoklasicizam busonijevskoga tipa oslonio se na povijesne tendencije glazbenog materijala, dopuštajući prekoračenja ili ukinuće tonaliteta. Za razliku od busonijevskoga, neoklasicizam ostalih spomenutih skladatelja afirmirao se više ili manje u tendencijama restauracije s tradicionalističkim nabojem. Neoklasicizam E. Satiea i skupine Šestorice uglavnom nije odstupao od postojećih potvrđenih vrijednosti tonalitetnoga sustava. U slučaju Ravela (Couperinov grob, 1918), Prokofjeva (Klasična simfonija, 1917) i Stravinskoga (Pulcinella, 1919., po G. P. Pergolesiju; Oktet za puhače, 1923., po uzoru na J. S. Bacha; Klavirski koncert, 1922–24., prema J. Stamitzu; Oedipus Rex, 1927., po G. W. Händelu), neoklasicizam se očituje u restitucijskoj tradicionalnosti. U nekih francuskih skladatelja, poput D. Milhauda, moguće je razabrati i elemente jazza ili plesnih motiva egzotičnih zemalja, iako je Milhaud zbog inzistiranja na tonalitetnom ostao u sferi neoklasicizma. Pri procjeni Prokofjeva ili nekih drugih ruskih skladatelja ne bi trebalo zaboravljati i utjecaj ideoloških i političkih manipulacija tradicijom. Premda je bilo pokušaja i da se neke Schönbergove skladbe podvedu pod taj pojam, A. Schönberga je zbog njegova izrazito negativna odnosa prema neoklasicizmu uputnije promatrati izvan okvira te estetičke tendencije.

Citiranje:

neoklasicizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/neoklasicizam>.