struka(e):

kriminologija (tal. criminologia, od lat. crimen: zločin + -logija), znanost o zločinu. Naziv je utemeljio tal. prof. prava Raffaele Garofalo (1851–1934) i upotrijebio ga u svojoj knjizi Kriminologija (Criminologia, 1885). Predmet, koncepcija i sustav kriminologije određuju se različito, a još je otvorena rasprava o tome je li i u kojoj mjeri ona samostalna znanstv. disciplina. U SAD-u prevladava široko shvaćanje da je kriminologija empirijska društvena znanost koja proučava zločin kao društv. pojavu, s posebnim naglaskom na postupku stvaranja i kršenja prava te reagiranja na kršenje prava. Prema tzv. austrijskoj enciklopedijskoj školi kriminologija je skup znanosti o kriminalitetu, koji obuhvaća antropologiju, psihologiju, sociologiju, kriminalistiku, sudsku medicinu i psihijatriju te kriminalnu tehniku, sudsku psihologiju, kurativnu pedagogiju, penologiju i dr. Kriminologija se može odrediti kao samostalna multidisciplinarna znanost koja proučava uzroke (etiologija) i pojavne oblike (fenomenologija) kažnjivih ponašanja. Kriminologija je najuže povezana sa znanstv. disciplinama kaznenog i kaznenoga procesnog prava, a služi se rezultatima mnogobrojnih znanosti, os. sudske medicine, psihijatrije, andragogije i dr. Kriminolozi prikupljaju podatke o kaznenim djelima, počiniteljima i njihovim žrtvama putem anketa, eksperimenata, promatranja, grupnog usporednoga proučavanja zločinaca i nezločinaca, studija slučajeva itd. Oni prikupljaju i analiziraju te podatke radi utemeljenja i provjere teorija o tome zašto ljudi kaznena djela čine, radi potpunijih spoznaja o okolnostima počinjenja kaznenih djela, a u svrhu razvijanja preventivnih strategija i efikasnijega djelovanja kaznenoga sustava.

U pov. razvoju kriminološke misli predznanstveno razdoblje karakterizira fragmentarno bavljenje problemom kriminaliteta. Platon je, primjerice, prihvaćajući fatalizam, isticao da na zločin utječu i strasti, traženje zadovoljstva, loš odgoj, duševne bolesti te tjelesna i biol. konstitucija. Razlikovao je popravljive od nepopravljivih zločinaca; za prve je predlagao odgojne mjere te primjenu patnje i bola, a za druge smrtnu kaznu. Za Aristotela zločin nije posljedica bolesti, već voljni čin osobe koja postupa po svojim željama. Stoga su po njemu djeca i duševno bolesne osobe oslobođene kaznene odgovornosti. Također je razlikovao popravljive zločince od nepopravljivih, koje valja eliminirati. Uzroke delinkvencije nalazio je u zločinačkim navikama i pobudama te ekon. uvjetima. Za sv. Augustina zločin je grijeh, a svrha je kazne ispaštanje, dok je T. Akvinski u kazni vidio sredstvo liječenja počinitelja kaznenoga djela. Začetci suvremene kriminologije pojavili su se u djelima utopista. T. More uzroke kriminaliteta vidio je u društvu pa se zauzimao za primjenu preventivnih mjera, a T. Campanella izvor kriminaliteta vidio je u privatnom vlasništvu i klasno podijeljenu društvu. O kriminalitetu su pisali i pisci iz doba prosvjetiteljstva. Ch. L. Montesquieu isticao je da je prevencija bolja od kazne i da je kazna koja je sama sebi svrhom zlo, a Voltaire se zauzimao protiv arbitrarnosti franc. pravosudnoga sustava i barbarskoga postupanja sa zatvorenicima te za primjenu rehabilitacije i zapošljavanje zatvorenika na opasnim javnim poslovima. J.-J. Rousseau vidio je gl. izvor kriminalnoga ponašanja u siromaštvu smatrajući da su ljudi u biti dobri i da ih nepodnošljivi soc. uvjeti života pretvaraju u zločince. Engl. filozof utilitarist J. Bentham dao je prednost prevenciji nad kažnjavanjem i inzistirao na odgojnoj funkciji kazne. Najznačajnije spoznaje i rezultati znanosti kaznenoga prava, posebno u XIX. i prvoj pol. XX. st., zajednički su onima u kriminologiji pa se isti znanstvenici uvrštavaju među kriminologe i predstavnike škola kaznenoga prava. Razvoju kriminologije kao znanosti osobito su pridonijele tri škole kaznenoga prava. Klasična škola (XVIII. st.), posebice kroz rad tal. pravnika C. B. de Beccarije, usredotočila se na proučavanje kriminaliteta. Za predstavnike te škole prevencija zločina važnija je od kažnjavanja, izvjesnost i brzina kažnjavanja važnije su od strogosti kazne. Težina kazne mora ovisjeti o težini kaznenoga djela. Pozitivna škola kaznenoga prava (XIX. i poč. XX. st.) kroz rad tal. kriminologâ C. Lombrosa, E. Ferrija i Raffaelea Garofala usredotočila se na proučavanje delinkvenata. Lombroso je razvio teoriju o rođenom zločincu, s određenim fizičkim obilježjima, a Ferri i Garofalo, osim bioloških, isticali su i soc. činitelje kao uzroke kriminaliteta. Sociološka škola, na čelu sa Adolfom Prinsom, Gerardusom Antoniusom van Hamelom i F. von Lisztom, smatra da u proučavanje kriminaliteta treba uključiti kriminalnu antropologiju, penologiju, sociologiju, psihologiju i statistiku. Polazi od stajališta da je kriminalitet posljedica endogenih (predispozicija individue) i egzogenih (društvenih) činitelja.

U suvremenoj kriminologiji dvije su gl. orijentacije: biološka i sociološka. Biološka orijentacija naglašava biol. aspekt u nastajanju kriminalnoga ponašanja, ali ne isključuje u potpunosti ni društv. činitelje smatrajući zločin biosocijalnom pojavom. Novija se istraživanja bave odnosom nasljeđivanja i okoline, proučavaju genetiku i kromosomske anomalije, utjecaj hormona, abnormalnosti EEG-a, utjecaj IQ-a, biokemijskih činitelja te analiziraju kriminalne blizance i kriminalne obitelji. Sociološki smjerovi smatraju da su u nastanku kriminalnoga ponašanja presudni društv. činitelji. Postoji niz socioloških smjerova u kriminologiji: teorija devijantnoga ponašanja, teorija soc. interakcionizma, teorija kulturnoga konflikta, teorija potkultura, teorija soc. dezorganizacije, teorija diferencijalne asocijacije, teorija anomije, teorija otuđenja itd. Nakon II. svj. rata razvio se velik broj kriminoloških instituta, a kriminološkim se problemima bave mnogobrojni stručni časopisi. Kriminologija se kao samostalna znanstv. disciplina predaje na mnogim sveučilištima, posebice u SAD-u.

Citiranje:

kriminologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 19.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kriminologija>.