interdikt (lat. interdictum: zabrana, naredba). 1. U najstarijem rimskom građanskome postupku (legisakcijskome postupku), privremena apstraktna i, u pravilu, uvjetna naredba ili zabrana, koju je samoinicijativno ili na zahtjev stranke izdavao pretor (u provinciji prokonzul), bez provođenja postupka radi provjere osnovanosti zahtjeva. Ako ga je stranka kojoj je bio upućen odbila izvršiti, spor je dobivao značaj redovite parnice.
2. U Katoličkoj crkvi, popravna crkvena kazna kojom se vjernik ne isključuje iz zajednice, ali mu se zabranjuju određeni bogoštovni čini. Prema crkvenome pravu razlikovali su se osobni i lokalni (mjesni) interdikt. U povijesti se pojam češće upotrebljavao za lokalni interdikt, tj. kaznu podijeljenu nekomu mjestu, kraju, državi ili crkvi sa zabranom svih crkvenih funkcija. Od srednjega vijeka interdikt je bio snažno oružje papinstva protiv pojedinih država ili vladara u međusobnim sukobima (npr. pape Inocenta III. protiv francuskoga kralja Filipa Augusta 1200. i engleskoga kralja Ivana 1208; pape Pavla V. protiv Republike Venecije 1606). Prema novomu crkvenom zakoniku interdikt je samo osoban, a znači zabranu primanja sakramenata.
