struka(e):
ilustracija
HAJDUCI, hajduk iz knjige Napomene I. Lovrića, o putopisu Putovanje po Dalmaciji A. Fortisa

hajduci (madž. haydúk, tur. haydud: odmetnik, razbojnik < arap. ḥajdūd, od glagola ḥāda: skrenuti s pravoga puta), naziv za odmetnike na području jugoistočne Europe pod osmanskom vlašću. Javljaju se odmah od početka osmanskih osvajanja, a njihova brojnost raste pogotovo od XVI. st. Napadali su prepadima na cestama (cestovni razbojnici), ali su provaljivali i u naselja, pa čak i u gradove. Udruživali su se u hajdučke družine koje su obično imale do 30 ljudi. Na čelu družine bio je harambaša. Među stanovništvom imali su svoje ljude (jataci) koji su ih skrivali, opskrbljivali hranom i obavještavali. Hajduka je bilo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Uglavnom su bili kršćani, ali nisu bili rijetki ni muslimani. U Hrvatskoj su najviše djelovali u Slavoniji i Dalmaciji. Među hajdučkim harambašama najpoznatiji su Vid Kovačević, Mato i Marko Lapsanović u Slavoniji, te Mijat Tomić u Hercegovini. Uglavnom su djelovali samostalno i bez jasna ideološkoga cilja, kao obični razbojnici. Glavni im je neprijatelj bila osmanska država, pa su u kršćanskom narodu doživljavani kao osvetnici i borci protiv osmanske vlasti. U razdobljima većih nemira naroda zbog osmanskog terora, hajdučki su harambaše često stajali na čelu pobuna protiv osmanske vlasti, u kojima su okupljali i prave vojske od nekoliko tisuća ljudi. Poput uskoka, koji su ratovali uz potporu Habsburgovaca, u Dalmaciji su mnogobrojni hajduci djelovali kao poluregularne jedinice pod okriljem mletačke vlasti, pa su od Venecije dobivali i časničke činove i kao takvi sudjelovali u protuturskim ratovima (Kandijski i Morejski rat). Neki od njih istaknuli su se svojim junaštvom pa su opjevani u mnogobrojnim narodnim pjesmama i književnim djelima (Stojan Janković, Vuk Mandušić). Hajdučija je osobito cvjetala na konfiguracijski pogodnom tlu bogatom planinama, šumom i močvarama, u pograničnim područjima, zbog laka prelaska granice, te u krajevima s razvijenim karavanskim prometom i trgovinom. Hajdukovanje u Crnoj Gori bio je jedan od oblika borbe za očuvanje plemenske autonomije. Hajdučke družine postojale su i nakon prestanka osmanske vlasti. Posebno se to odnosi na Slavoniju, gdje su skupine hajduka sve do prve polovice XX. st. ugrožavale sigurnost stanovnika i putnika. 1920-ih djelovala je u Slavoniji jedna od posljednjih poznatih hajdučkih družina – »Kolo gorskih tića« – kojoj je na čelu bio Jovo Stanisavljević Čaruga.

Citiranje:

hajduci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/hajduci>.