struka(e): |

glosa (lat. glossa < grč. γλῶσσα: jezik, izraz).

1. U Aristotelovoj Poetici označuje stranu, dijalektalnu ili zastarjelu riječ koju pjesnik rabi kao ukras. Aristotel i Kvintilijan upozoravali su da prekomjerna uporaba vodi barbarizaciji jezika, što je u XVII. i XVIII. st. dovelo do potpunog izbacivanja glosa iz nacionalnih jezika.

2. Od Izidora Seviljskoga (oko 600) značenje se glose proširuje te obuhvaća i tumačenje (interpretamentum) sporne riječi (lemma), u samom tekstu, između njegovih redaka ili na rubu. Zbirke izdvojenih riječi s tumačenjima poredanih po redoslijedu predloška ili pak abecedno nazivaju se glosarijima. Oni se kao svojevrstan kritički aparat (apparatus glossarum) pridružuju najčešće pravnim i teološkim tekstovima. Takvi su glosariji najstariji spomenici pojedinih nacionalnih jezika. Glosiranje je ostalo dominantnim znanstvenim postupkom obradbe kanonskih i autoritativnih tekstova do XIII. st., kada se počelo zamjenjivati komentarom. Glosa se tako tijekom vremena raščlanjuje u: a) proemij, gdje se tekst opisuje i svrstava po predmetu, metodi, namjeri i položaju, b) uvod, koji daje pregled kompozicije, sažima i iscrpno glosira glavne odlomke, c) legitimna pitanja, gdje se razrješuju proturječja između izvornika i inačica, d) argumente, koji sažimaju ključne teze teksta odmjeravajući njihovu težinu usporedbom s protutezama. Satire iz XV. i XVI. st. pokazuju da glosa u to doba već gubi znanstveni status, iako se u njoj još i poslije prepoznaje korijen moderne leksikografije.

3. U srednjovjekovnom pravu, bilješka uz tekst Zbornika civilnog prava (Corpus iuris civilis), koja ga tumači i komentira. S vremenom su se počeli glosirati i drugi pravni zbornici, npr. Gracijanov dekret (Decretum Gratiani). Pojedinačne glose povezivale su se u aparat (apparatus). Odabirom i sistematizacijom opsežnog materijala svojih prethodnika, Accursius je sredinom XIII. st. izradio tzv. Veliku ili Redovitu glosu (Magna Glossa, Glossa ordinaria) uz Corpus iuris civilis, a takve su glose sačinjene i uz glavne zbirke kanonskog prava. Redovite glose sadržane su u brojnim prijepisima i izdanjima pravnih izvora sve do XVII. st. Prema metodi, kojom su uz pomoć glosa starije pravne izvore prilagođavali potrebama prakse, pravni pisci vezani uz sveučilišnu nastavu od kraja XI. do sredine XIII. st. nazivani su glosatori, a njihovi sljedbenici postglosatori.

4. Početkom novoga vijeka glosa postaje novinskom vrstom u kojoj se, obično u polemičke svrhe, tumače citati iz suparnikova političkog, religioznog ili književnog teksta. Luther je npr. tako postupio s carskim proglasom iz 1531. Novinska glosa doživljuje uzlet s liberalizacijom tiska u XIX. st., a vrhunac su joj zajedljive rubrike K. Krausa iz njegove Baklje (oko 1900). Kratkoća, oštrina i dotjeranost povezuju te glose s današnjom kolumnom i feljtonističkim vrstama. U priključku na drugu znanstvenu tradiciju, novine također objavljuju glosarije manje poznatih riječi ili jezično-kritičke napise.

5. Španjolski metrički oblik podrijetlom iz kasnoga XIV. i XV. st., koji su njegovali dvorski pjesnici. Otvara se stihom ili kratkom kiticom (cabeza) koja najavljuje temu, a nastavlja s onoliko kitica koliko stihova iz cabeze treba objasniti. Svaka od tih kitica, obično na kraju, sadrži stih iz uvoda koji tumači. Klasični oblik glose s kraja XVI. st. ima cabezu od četiri stiha i četiri kitice po deset stihova, ali glosa inače ne njeguje metričku strogost. U srednjem se vijeku nalaze i u katalonskoj, provansalskoj i sjevernofrancuskoj književnosti, gdje je tradicija glosiranja tekstova, kao i u Španjolskoj, bila življa nego drugdje.

Citiranje:

glosa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/glosa>.