fatalizam (prema latinskom fatalis: sudbonosan, koban, od fatum: sudbina).
1. U filozofiji, nauk koji tvrdi apsolutno vrijeđenje stava o razlogu i time apsolutnu slijepu nužnost svega događanja, čime poriče ulogu duha u tom događanju a time i samu slobodu. U filozofiji se ta riječ najprije pojavljuje kod B. de Spinoze, ali rjeđe i kod G. W. Leibniza. F. H. Jacobi shvaća fatalizam kao bit spinozizma, budući da se tu radi o sustavu fizičke nužnosti, u kojem sve nužno proizlazi iz naravi prabića, u kojem dakle ne postoji ni osobni uzrok svijeta ni svršni uzrok (causa finalis). – Fatalist, onaj koji vjeruje u sudbinu i slijepo joj se predaje; pristaša fatalizma. – Fatalan (latinski fatalis), sudbonosan, koban, zlosretan, neizbježiv.
2. U pedagogiji, shvaćanje po kojem je uloga odgoja u izgrađivanju osobnosti vrlo ograničena, jer je ljudski razvoj unaprijed predodređen i sudbinski neizbježan. Pedagoški fatalizam posljedica je soc. determinizma, koji prenaglašava ulogu utjecaja društv. okoline. Posljedica je pedagoški pesimizam, koji zanemaruje namjeran i svrhovit odgoj.
3. Religijski fatalizam vjerovanje je prema kojem je sudbina ljudi i svijeta podložna nekomu božanskomu usudu koji se ne može izbjeći; prema grčkom vjerovanjima usudu su bili podložni i bogovi. Kršćanstvo je vrlo rano (sv. Augustin) odbacilo fatalizam, a u distanciranju od kasnijega islamskog nauka »predanja Bogu« i izvorne predestinacije (predodredbe) i striktno ga je pobijalo.
