Surinam (Republiek Suriname), država u sjeveroistočnom dijelu Južne Amerike, između Atlantskog oceana na sjeveru, Gvajane (duljina granice 600 km) na zapadu, Brazila (593 km) na jugu i Francuske Gijane (510 km) na istoku; obuhvaća 163 820 km², od čega na vode otpada 1,1%.
Prirodna obilježja
Duž približno 380 km duge obale Atlantskoga oceana pruža se uska i niska ravnica (mjestimično i ispod razine mora) prekrivena pjeskovitim i muljevitim naslagama. Ondje se nalaze mnoge močvare koje presijecaju pješčane dine usporedne s obalom. Izgradnjom poldera priobalna nizina čini glavno poljoprivredno područje zemlje. U njezinu južnom dijelu nalaze se bogata ležišta boksita. Prema unutrašnjosti, na nizinu se nastavlja brežuljkasto područje; najveći dio zemlje (oko 80%) obuhvaća staro Gvajansko gorje s pobrđima, prekriveno tropskom kišnom šumom. Najviši je vrh Juliana Top (1230 m) u gorju Wilhemina u sr. dijelu. Na jugu je gorje Tumucumaque, koje čini razvođe prema Amazoni. Na krajnjem jugozapadu, prema granici s Brazilom, pruža se savanska ravnica Sipaliwini.
Klima je tropska, vlažna, pod utjecajem sjeveroistočnih pasatâ, s malim temperaturnim kolebanjima tijekom godine. Uz obalu (Paramaribo) temperatura se tijekom dana kreće između 23 i 31 °C, dok su u unutrašnjosti dnevne amplitude nešto veće. Razlika između prosječne temperature najtoplijega (rujan) i najhladnijega mjeseca (siječanj) iznosi samo 2 °C. U sjevernom dijelu zemlje postoje dva kišna (glavno razdoblje travanj–kolovoz i manje izraženo prosinac–veljača) i dva sušna razdoblja (glavno kolovoz–prosinac i manje izraženo veljača–travanj). Godišnja količina oborina kreće se između 1500 i 2000 mm uz obalu pa do 2500 mm u unutrašnjosti.
Glavnina rijeka otječe na sjever, u Atlantski ocean. Glavne su rijeke Courantyne (dijelom čini granicu prema Gvajani), Coppename, Suriname i Marowijne (Maroni; duž granice s Francuskom Gijanom). U sjeveroistočnom dijelu Surinama nalazi se Brokopondo, jedno od najvećih akumulacijskih jezera na svijetu, nastalo izgradnjom brane na rijeci Suriname.
Stanovništvo
Prema popisu iz 2004. Surinam je imao 492 929 st. s prosječnom gustoćom naseljenosti od 3,0 st./km². Glavnina stanovništva živi u priobalnom području, gdje na 15,8% teritorija živi čak 90,2% stanovništva ili 17,2 st./km². Središnji i južni dio vrlo su slabo naseljeni; u distriktu Sipaliwini (130 567 km²) živi samo 0,3 st./km². Stanovništvo je etnički vrlo raznoliko; domaće stanovništvo čine Indijanci (Arawak, Karibi i dr.) koji žive pretežito u unutrašnjosti zemlje, a bave se lovom, ribolovom, sakupljanjem plodova i poljodjelstvom. U XVII. st. europski kolonizatori doveli su na plantaže robove – afričke crnce, a u XIX. st. Indijce i Indonežane (Javance) kao najamne radnike. Od ukupnoga broja stanovnika 27,4% (2004) su Indijci (Hindustanci), 17,7% kreoli (mješanci crnaca i Europljana), 14,7% crnci (nizozemski Bosnegers ili Marrons; potomci odbjeglih zapadnoafričkih robova, uglavnom u unutrašnjosti), 14,6% Indonežani (Javanci), 12,5% ostali mješanci, 3,7% Indijanci, 1,8% Kinezi, a ima i Europljana i dr. Kršćani čine 40,7% stanovništva, hinduisti 19,9%, muslimani 13,5%, a ostali 25,9% (2004). Službeni je jezik nizozemski. U upotrebi su također engleski, hindski (sarnami), javanski i kineski. Kreolski engleski (sranan tongo ili »surinamski«) upotrebljava se kao lingua franca. Broj se stanovnika u razdoblju 2000–05. povećavao po prosječnoj stopi od 1,4% godišnje. Natalitet iznosi 18,9‰, mortalitet 7,0‰, a prirodni priraštaj 11,9‰ (2004); smrtnost dojenčadi smanjila se s 31‰ u 1990. na 19,9‰ u 2003–04. Iseljivanje iz zemlje bilo je najjače 1970-ih i 1980-ih, osobito u Nizozemsku, gdje živi 331 900 st. surinamskoga podrijetla (2003). Stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 god. 29,7%, u dobi od 15 do 59 god. 61,7%, a starije je od 60 god. 8,6% stanovništva (2004). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 8,0%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 23,0%, a u uslužnim djelatnostima 69,0% zaposlenoga stanovništva. Nepismeno je 7,8% stanovništva starijeg od 15 god. (2001). Glavni je grad Paramaribo, u kojem živi 242 946 st. (2004) ili 49,3% ukupnoga broja stanovnika, dok na širem gradskom području živi 290 000 st. (2000). Ostala su gradska naselja znatno manja; Lelydorp ima 15 576 st., Nieuw-Nickerie 13 410 st., Moengo 7345 st. U gradovima živi 77% stanovništva (2004).
Gospodarstvo
Surinam posjeduje znatna prirodna bogatstva (boksit, zlato, bakar, željezna ruda, nafta, šumski i riblji fond, hidropotencijali) i u velikoj je mjeri ovisan o cijenama pojedinih ruda i metala na svjetskome tržištu. Nakon što je američka kompanija Alcoa 2015–16. prekinula proizvodnju boksita i aluminija u Surinamu, njegov je BDP smanjen s 5,2 milijarde USD (2014) na 3,1 milijardu USD (2016). Ekonomsko opterećenje čini i slaba obrazovanost radne snage, uz raširenu korupciju i neučinkoviti državni utjecaj u gospodarstvu. Udjel je siromašnoga stanovništva 47% (2017), a stopa nezaposlenosti je 8,9% (2019). Veličina BDP-a ostvarenoga 2019. je približno 3,7 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosi oko 6360 USD. U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (oko 57%), slijedi industrijski (31%) i poljoprivredni (12%). U industrijskoj su ponudi zlato, bakar, naftni derivati, drvo, hrana i dr. Glavni su poljoprivredni proizvodi riža, banane, kokosov orah, kikiriki, agrumi, riba, rakovi i meso. Vrijednost izvoza 2019. bila je 2,6 milijarda USD, a uvoza 1,7 milijarda USD. U izvozu je najveći udjel zlata (78,4%), a izvozi još i drvo, naftne derivate, duhan, rižu, banane, riblje prerađevine i dr. Uvozi strojeve i opremu, vozila, naftne derivate, hranu, kemikalije, robu široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Švicarska (38,5%), Ujedinjeni Arapski Emirati (30,7%), Belgija (9,7%) i Gvajana (3,3%). Najviše uvozi iz SAD-a (21,5%), Nizozemske (13,5%), Kine (13,1%) te Trinidada i Tobaga (6,6%). Veličina je javnoga duga 82,3% BDP-a (2019).
Promet
Cestovna mreža duga je 4492 km (2002), od čega je 26% asfaltirano. Razvijena je uglavnom u priobalnom području; glavna je cestovna prometnica između Nieuw-Nickeriea na zapadu i Albine na istoku, s odvojkom iz Paramariba do Brokoponda. Postojeće željezničke pruge, od Onverwachta do Bronswega te od Apoere do planine Bakhuis, ne služe javnomu prometu. Međunarodna je zračna luka Zanderij južno od Paramariba. Duljina je unutrašnjih plovnih puteva 1200 km (donji tokovi većih rijeka plovni su i za oceanske brodove). Glavna je morska luka Paranam (2,3 mil. t, od čega izvoz, uglavnom glinice, čini 84% 2000), a veća je još Paramaribo (1,0 mil. t, od čega je 73% uvoz).
Novac
Novčana je jedinica surinamski dolar ($ Sur, SRD); 1 dolar = 100 centa.
Povijest
Područje Surinama prva je istražila španjolska ekspedicija pomorca A. de Ojede potkraj XV. st. God. 1555. nizozemski trgovci osnovali su naselje na utoku rijeke Suriname u more (otuda i ime za zemlju). Krajem XVI. st. na tom su se području utvrdili Španjolci, a 1630. Englezi. Ugovorom u Bredi 1667. Englezi su Nizozemskoj ustupili Surinam u zamjenu za nizozemske kolonije oko Novog Amsterdama (danas New York), i on se od tada nazivao Nizozemska Gvajana. Te promjene bile su potvrđene ugovorom u Westminsteru 1674. Upravu nad Surinamom dobila je 1682. nizozemska Zapadnoindijska kompanija. Bijeli plantažeri dovodili su u XVII. st. na svoje posjede kao robove afričko crno stanovništvo, koji su zbog bezdušne eksploatacije dizali ustanke. Za vrijeme napoleonskih ratova Surinam se u razdoblju 1799–1802. i 1804–16. nalazio pod britanskom okupacijom, ali je bio vraćen Nizozemskoj na temelju ugovora u Londonu i Parizu 1814. i 1815. Ropstvo je 1863. ukinuto te su nakon toga bijeli plantažeri dovodili na svoje posjede kao najamne radnike Kineze, Indijce i Indonežane (većinom Javance). Od 1866. Surinam je imao ograničenu samoupravu (parlament), u kojoj su sudjelovali samo europski doseljenici. Domaći politički život ušao u novu etapu 1940-ih, kada se osnivaju političke stranke.
God. 1948. Nizozemska Gvajana preimenovana je u Surinam; 1950. bilo je uvedeno opće pravo glasa, a u prosincu 1954. stekla je autonomiju. Neovisnost je proglašena 25. XI. 1975. U razdoblju 1975–80. predsjednik je bio Johan H. E. Ferrier. Oko 140 000 st. iselilo se u Nizozemsku sredinom 1970-ih. U vojnom udaru 25. II. 1980. vlast je preuzeo Desiré Bouterse (pojedini kritičari režima i oporbeni lideri bili su pogubljeni u prosincu 1982). Pod pritiskom Nizozemske i SAD-a, vojni je režim sredinom 1980-ih započeo ograničenu demokratizaciju. Civilna vlada uspostavljena je nakon izbora 1987 (D. Bouterse ostao je politički utjecajan; vođa je Nacionalne demokratske stranke), a u prosincu 1990. vojska je ponovno preuzela vlast. Povukla se pod međunarodnim pritiskom, a civilna vlast obnovljena je nakon izbora sredinom 1991; za predsjednika je bio izabran Ronald Venetiaan (na položaju bio do 1996., te ponovno 2000–10). Destabilizirajuće je djelovala uključenost pojedinih vladajućih krugova u ilegalnu trgovinu kokainom; nadzor nad njom bio je važan aspekt sukoba s pobunjenicima u istočnom Surinamu (1986–92), a D. Bouterse je zbog nje 1999. u Nizozemskoj, u odsutnosti, osuđen na 11 godina zatvora. Spor Surinama s Gvajanom i Francuskom Gijanom, od kojih potražuje dijelove teritorija, nastavljen je i početkom 2000-ih, u rujnu 2007. međunarodnom arbitražom određena je surinamsko-gvajanska morska granica, u akvatoriju koje je podmorje bogato naftom i prirodnim plinom. Od kolovoza 2010. predsjednik je ponovno D. Bouterse (predvodio je stranačku koaliciju koja je pobijedila na parlamentarnim izborima u svibnju 2010). Reizabran je u srpnju 2015., a vladavina mu je okončana nakon izbora u svibnju 2020. na kojima je pobijedila Stranka progresivne reforme. Njezin vođa Chan Santokhi (2005–10. bio je ministar pravde i policije) postao je predsjednik republike u srpnju 2020.
Politički sustav
Prema Ustavu od 30. IX. 1987 (s izmjenama iz 1992), Surinam je republika s parlamentarno-predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i nositelj izvršne vlasti. Njega i potpredsjednika bira parlament na 5 godina, bez ograničenja broja mandata. Predsjednik republike na čelu je Vijeća ministara, članove kojega samostalno imenuje, a za svoje je djelovanje odgovoran parlamentu. Ministri su odgovorni predsjedniku republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Nationale Assemblee), s 51 članom izabranim na općim i izravnim izborima na mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina. Vrhovnu sudbenu vlast provode Sud pravde i Ustavni sud, koji čini 5 sudaca, koje na mandat od 5 godina imenuje Nacionalna skupština. Administrativno se Surinam dijeli na 10 okruga (distrikt). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 25. studenoga (1975).
Političke stranke
Nacionalna stranka Surinama (Nationale Partij Suriname – akronim NPS), osnovana 1946., stranka je lijevoga centra (uglavnom joj se priključuje crnačko i kreolsko stanovništvo). Od izbora 1977 (prvih nakon neovisnosti) sudjelovala je u koalicijskoj vladi do državnog udara 1980. Na šest izbora zaredom, od 1987. do 2010., bila je u višestranačkom savezu Nova fronta za demokraciju i razvoj (s VHP-om i nekim manjim ideološki srodnim strankama), koji je vladao 1987–96. i 2000–10. Iz stranačkoga vodstva predsjednik republike bio je Ronald Venetiaan (u tri mandata, 1991–96. i 2000–10). Na izborima 2015. i 2020. stranka osvaja tek nekoliko zastupničkih mjesta, od 2020. sudjeluje u koalicijskoj vladi. Progresivna reformska stranka (Vooruitstrevende Hervormings Partij – akronim VHP), osnovana 1949., stranka je centra (nastala je udruživanjem stranaka hindustanske i javanske zajednice). U vladajućoj koaliciji sudjeluje 1987–96. i 2000–10 (kao dio saveza Nova fronta za demokraciju i razvoj, s NPS-om i drugim manjim strankama), a potom je u oporbi. Na izborima 2020. stranka osvaja relativnu zastupničku većinu i predvodi koalicijsku vladu. Stranački vođa od 2011. je Chan Santokhi, predsjednik republike od 2020. Nacionalna demokratska stranka (Nationale Democratische Partij – akronim NDP), osnovana 1987., stranka je lijevoga centra. Osnivač je i vođa stranke Desiré Bouterse (bio je na vlasti 1980–87. kao vođa vojnoga režima i 2010–20. kao predsjednik republike). Predvodila je vladajuću koaliciju 1996–2000. i 2010–15., a samostalno je vladala nakon izbora 2015. na kojima je osvojila natpolovičnu zastupničku većinu. U oporbi je nakon izbora 2020 (osvaja drugo mjesto po broju zastupnika, iza VHP-a).
