Bribirski, Pavao I.

ilustracija
BRIBIRSKI, Pavao I., lik Pavla I., detalj škrinje sv. Šimuna, Zadar, crkva sv. Šimuna
ilustracija1ilustracija2

Bribirski, Pavao I., ban Hrvata i gospodar Bosne (?, oko 1245?, 1. V. 1312). Najstariji sin bribirskoga kneza Stjepka, po majci u rodbinskoj vezi s kraljevskom kućom Arpadovića. Naslijedio oca na čelu velikaškoga roda Bribirskih. U izvorima se javlja od 1272. kao trogirski načelnik. Od 1273. namjesnik primorskoga bana i splitski knez, a od 1274. primorski ban. Težeći za što većom neovisnošću o kraljevskom dvoru, sukobio se sa strankom ondašnjega slavonskoga bana Joakima Pektara pa je privremeno bio svrgnut. Nakon neuspjela pokušaja Joakimova brata Nikole da obnovi vlast u Hrvatskoj, dvor je bio primoran Pavla vratiti na položaj (1276). U 1270-im i 1280-im podvrgnuo svojoj vlasti sve hrvatske velikaše i dalmatinske gradove, kao i cijelo obalno područje bivše Neretvanske Kneževine (kneštvo omiških Kačića), koje je od tada ostalo sastavni dio Hrvatske. U Hrvatskoj je nadomjestio oslabljenu kraljevsku vlast, učvrstio položaj Hrvatskoga Kraljevstva kao gotovo neovisna i uzdignuo položaj bana do gotovo suverena vladara. Pri izgradnji vlasti i državnih institucija oslanjao se uglavnom na braću Jurja I. i Mladina I., kao i na druge članove svojega roda. Od 1280-ih bio je u sukobu s Mlečanima oko nasljedstva Kačića. Vodio je protumletačku politiku radi potiskivanja mletačkog utjecajâ s istočne obale Jadrana, pa se zbog toga povezao s južnotalijanskom dinastijom Anžuvinaca i grofovima Goričkima te s gradovima na zapadnojadranskoj obali. U prijestolnim borbama za hrvatsko-ugarsku krunu podupirao je anžuvinske pretendente Karla Martela i Karla I. Roberta, ali je njihovo suparništvo s posljednjim Arpadovićem Andrijom III. iskoristio da mu obje strane darovnicama potvrde nasljednost banske vlasti u njegovoj obitelji i izravnu vlast nad gotovo čitavom Hrvatskom (darovnice Karla Martela i Karla II. iz 1292. te Andrije III. iz 1293). Preko brata Jurja I. odigrao je odsudnu ulogu u dovođenju Karla I. Roberta u Ugarsku 1301. Pošto je Mladin I. poginuo, za bosanskoga bana postavio je svojega sina Mladina II. Proširio je svoju vlast i na najveći dio Huma, uspješno ratujući protiv srpskih vladara, te postavio Mladina II. za »gospodara cijele humske zemlje«. Postigao da mu je 1308. kralj Karlo I. Robert potvrdio nasljednu vlast u Bosni. Podupirao je stranku svojega nećaka Baiamontea Tiepola u Veneciji, kojoj je 1311. preoteo Zadar, njezin glavni posjed na istočnojadranskoj obali, gdje je kao »vječnoga kneza« i ujedno »vladara Dalmacije« postavio svojega sina Mladina II. Provodio je politiku unaprjeđivanja hrvatskih gradova (Šibenika, Skradina), koje je uzdignuo na stupanj komuna, i podupirao osnivanje novih biskupija (Šibenik 1298., a vjerojatno i Duvno i Makarska početkom XIV. st.). Zaštitnik franjevačkoga reda i osnivač Franjevačkih samostana u Bribiru i Skradinu; podupirao osnivanje samostana klarisa u Skradinu. Održavao dobre odnose s crkvenim viteškim redovima. Dao ivanovcima utvrdu Ljubač početkom XIV. st. Prilikom ukidanja Templarskoga reda preuzeo je upravu nad njegovim dobrima u Hrvatskoj (odvjetnik i branitelj crkve sv. Grgura u Vrani, tj. glavnoga templarskog sjedišta u Hrvatskoj). Pavao I. bio je jedna od najvećih osoba hrvatskog srednjovjekovlja, a njegova je vladavina znatno utjecala na određivanje položaja Hrvatske u sklopu ugarsko-hrvatske državne zajednice od XIV. st. do turskih ratova.

Bribirski, Pavao I.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9489>.