Brezovački, Tito (Tituš), hrvatski književnik (Zagreb, 4. I. 1757 – Zagreb, 29. X. 1805). Bivši pavlin, službovao je nakon 1786. kao dijecezanski svećenik u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u Zagrebu. Većinu pjesničkih djela napisao je kajkavskim narječjem, dvije su mu sačuvane pjesme u štokavskoj ikavici, a neke je prigodnice sastavio njemačkim i latinskim jezikom. Najpoznatija je među njima elegija Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum recursus) u kojoj brani hrvatsku samosvojnost od madžarizacije (anonimni rukopis iz 1790). U poglavito prigodničarskoj kajkavskoj poeziji ističe se Jeremijaš, u kojem se oštro suprotstavlja raspadanju moralnih vrjednota u Hrvatskoj, zbog čega je 1801. cenzura tu jadikovku zabranila.
Bez obzira na to što je dio njegova književnog djela očito izgubljen ili je još uvijek nepoznat, Brezovački se ponajprije ističe kao dramatičar, a napose kao komediograf. Hagiografska, nabožno-sentimentalna drama Sveti Aleksi (1786), nastala prema isusovačkoj teatarskoj matrici, najavljuje, unatoč šablonskoj konstrukciji, kasnijega didaktički usmjerenoga komediografa. Poštujući kanone tadanje dramaturgije koji su kazalište nastojali učiniti »školom života«, Brezovački se u predgovoru komedije Matijaš grabancijaš dijak (praizvedba 12. II. 1804. u Zagrebu) izrijekom izjašnjava za onakve »igre« koje će pokazati »kulika je hasen napretka vu dobreh navukeh«, kao i za predstave koje »i krepostih cenu, i faling odurnost pred oči postaviju«, ističući pritom smiješno u propedeutičkoj funkciji kazališne umjetnosti. U toj pokladnoj igri lociranoj u hrvatski glavni grad, središnji je lik putujući đak grabancijaš (od tal. negromanzia, tj. čaranje), mladić koji je u pučkoj predaji sjevernohrvatskih krajeva povrh dvanaestogodišnjega školovanja završio i »trinaestu školu« gdje je stekao nadnaravne moći. Pozivom na takvo vjerovanje, Brezovački je značajke naslovnoga lika iskoristio kako bi prosvjetiteljski dosljedno te vještim, premda nerijetko i oporim, gotovo farsičnim komediografskim sredstvima upozorio sugrađane na mnoge mane i poroke. Komedija Diogeneš (? 1805., praizvedba u Zagrebu 1925., prvotisak izvornika 1940) nesumnjivi je vrhunac kajkavskoga scenskog izraza, ostvarena slitinom kurijalne fraze i svakodnevnoga pučkoga govora. U spoju sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene braće plemenita i čestita značaja) i komičnoga – kojega su predstavnici putujući đak Zmeknirep i gostioničar Medobuz, Brezovački je sentencioznom poučljivošću i repertoarom scenski efektnih komediografskih sredstava stvorio djelo koje na najbolji način ujedinjuje europsku tradiciju dviju vrsta: komediju plautističko-molièreovskih obilježja i prosvjetiteljsku dramu, usredotočenu na prikaz međuobiteljskih odnosa. Uz to je prvi u Hrvatskoj početkom XIX. st. jasno odredio smjer pretpreporodne društvene kritike, upozoravajući na mnogobrojna moralna zastranjivanja javnih službenika koja su zaprijetila propašću temeljnih etičkih vrjednota, »horvackih znamenja« kako ih je Brezovački u svojoj poeziji nazvao. Na razvojnoj crti od Držića do komediografa sredine XIX. st., Diogeneš je neosporna prijelomnica koja potvrđuje Brezovačkoga kao zastupnika hrvatskih dopreporodnih težnja, on pak uz didaktičnost i vjersko-moralizatorske namjere u književnosti sjeverne Hrvatske uvodi mnogobrojne kritičke primjedbe o aktualnom društvenom i političkom životu.
