Brazil

ilustracija
BRAZIL, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22

Brazil (Brasil; Savezna Republika Brazil/República Federativa do Brasil), savezna država, najveća u Južnoj Americi, po veličini teritorija peta u svijetu; obuhvaća 8 514 877 km², što iznosi 47% južnoameričkoga kopna. Graniči sa svim južnoameričkim državama (ukupno 16 885 km), osim s Čileom i Ekvadorom: Argentina (1261 km), Bolivija (3423 km), Kolumbija (1644 km), Francuska Gijana (730 km), Gvajana (1606 km), Paragvaj (1365 km), Peru (2995 km), Surinam (593 km), Urugvaj (1068 km), Venezuela (2200 km). Duljina atlantske obale iznosi 7367 km.

Prirodna obilježja

Brazil se sastoji od triju prirodnih cjelina: sjeverni dio tvore južni ogranci staroga niskog Gvajanskoga gorja s najvišim vrhuncem Neblinom, 2994 m, uz granicu s Venezuelom; nešto južnije nalazi se golema nizina Amazone, a na jugu Brazilsko visočje. Područja do 500 m visine obuhvaćaju 78% teritorija, a više je od 1200 m samo 0,5% površine. Nizina Amazone proteže se od podnožja Anda do Atlantskog oceana. Stara osnova, građena od starijih kristaličnih i paleozojskih škriljevaca, pokrivena je mlađim naslagama i recentnim nanosima Amazone. Brazilsko je visočje jednoličan valovit ravnjak raščlanjen riječnim dolinama, koji se postupno snizuje od visokoga ruba uz atlantsku obalu prema zapadu i sjeverozapadu. Gorska bȉla (serra) građena su od otpornijih, pretežno eruptivnih stijena (Serra do Mar, Serra da Mantiqueira, Serra do Espinhaço). Najviši je vrh Brazilskoga visočja Bandeira, 2892 m. Strmi pristranci primorskih serra snažno su erodirani. U sjeveroistočnom dijelu visočja razvile su se visoke zaravni (chapados), koje prema obali Atlantskog oceana prelaze u niske ravni (sertão). Obala je pretežno slabo razvedena. Prudovi zatvaraju obalne lagune i jezera, od kojih su najpoznatija Lagoa Mirim i Lagoa dos Patos na jugu zemlje. Osim na ušću Amazone, uz obalu gotovo nema otokâ, a oceanski su otoci u Atlantiku Fernando de Noronha, Trindade, Martin Vaz i hridi São Paulo i São Pedro.

Zbog golema prostora klima je vrlo različita, od ekvatorske preko tropske do umjerene. Pod utjecajem tople Brazilske struje jugoistočna obala i primorje imaju vlažnu i vruću klimu. Na Brazilskom visočju ljeta su svježija, a godišnja je količina oborina manja (oko 1600 mm). Samo na krajnjem sjeveroistoku Brazilskoga visočja godišnja je količina kiše vrlo malena (400 do 500 mm). Nizina Amazone ima pretežno ekvatorsku klimu s jednolično raspoređenim oborinama tijekom cijele godine (oko 800 do 4000 mm uz obalu i oko 2500 mm u najzapadnijem dijelu). Nema izmjene godišnjih doba; srednja godišnja temperatura iznosi 26 do 28 °C. Najjužniji dio Brazilskoga visočja dopire u suptropsku zonu, prelazeći na krajnjem jugu u umjereni pojas. Srednja godišnja temperatura iznosi posvuda, osim na krajnjem jugu, više od 20 °C. Na jugu je srednja godišnja temperatura 14 do 23 °C, količina oborina oko 1330 mm; polarne zračne mase s Antarktike zimi uzrokuju oborine, povremeno u obliku snijega.

Brazil se hidrografski dijeli na tri sustava porječja: porječje Amazone s 200 velikih pritoka (Tocantins-Araguaia, Xingu, Tapajós, Madeira, Negro i dr.), od kojih je 100 plovnih, obuhvaća oko 60% teritorija, porječje La Plate (Paraná s pritokom Paraguayem) oko 17%, a ostatak pripada porječjima rijeka istočnog Brazila koje izravno utječu u Atlantski ocean (najdulja je São Francisco, 2863 km, u Brazilskom visočju). U području Amazone niska su razvođa uzrokovala spajanje riječnih voda. Poznata je bifurkacija rijeka Casiquiare, koja spaja porječje Amazone i Orinoca. Rijeke su bogate vodom. Brzice i slapovi ometaju plovidbu velikim rijekama. Poznati su slapovi na rijeci Iguaçu na argentinsko-brazilskoj granici i Paulo-Alfonso (81 m) na rijeci São Franciscu.

Vlažna tropska prašuma pokriva nizinu Amazone. Prema količini vlage dijeli se na vlažnu i periodično plavljenu igapo-džunglu i na sȕšu – várzea-džunglu. Viši ravnjaci Brazilskoga visočja savanska su područja s rijetkim i svijetlim šumama araukarije, koje su velikim dijelom iskrčene. Uz rijeke se pružaju vlažne galerijske šume. Duž jugoistočne obale pruža se uzak pojas kišnih šuma.

Stanovništvo

U Brazilu živi 190 755 799 st. prema popisu 2010 (prema službenoj procjeni za 2013. godinu 201 032 714 st.), odnosno 22,4 st./km² (2010). Najgušće su naseljene primorske države, osobito na jugoistoku (Rio de Janeiro 365 st./km², São Paulo 166 st./km²), u kojima na 11% površine živi 42% stanovništva. Najrjeđe je naseljeno područje Amazone i unutrašnjost Brazilskoga visočja (Roraima 2,0 st./km², Amazonas 2,2 st./km², Mato Grosso 3,4 st./km²). Od ukupnoga broja bijelci čine 47,7% (2010), crnci 7,6%, Azijci 1,0%, Indijanci 0,4% (Mato Grosso i nizina Amazone). Mješanci tvore gotovo polovicu brazilskog stanovništva (43,1%); mulati su dva puta brojniji od mestika; oni čine glavni dio ruralnoga stanovništva. Oko 818 000 domorodačkih Indijanaca, koji pripadaju jezičnim skupinama Arawak, Gȇ, Karaibi i Tupi, živi u području Amazone, Matu Grossu i u teško pristupačnim krajevima unutrašnjosti. Od početka europske kolonizacije Portugalci su tri stoljeća bili gotovo jedini bijeli useljenici. U XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. pridružuju im se i Talijani (1,6 milijuna useljenika, 1818–1963), zatim Nijemci, Poljaci i dr. Od polovice XIX. st. uselilo se u Brazil oko 4,5 milijuna Europljana, pa je broj bijelaca od 28% 1819. god. porastao na 55,2% u 1996. god.; najveći relativni udio bijelci čine u saveznim državama na jugu (78,5%, 2010). Nešto više od 2 milijuna Azijaca tvore doseljeni Japanci, Kinezi, Sirijci, Libanonci i njihovi potomci. Od kraja XVI. st. u Brazil je dovezeno između tri i četiri milijuna afričkih crnaca (ropstvo je ukinuto 1888). Najviše ih je u sjeveroistočnom dijelu zemlje, kamo su u XVI. i XVII. st. dovedeni na plantaže šećerne trske. Stanovnici su uglavnom rimokatolici (64,6%, 2010); protestanata je 22,2%, nereligioznih 8,0% i dr. vjeroispovijesti 5,2%. Broj stanovnika rastao je velikom brzinom; prema prvom popisu 1872. u Brazilu je živjelo 9,9 milijuna stanovnika, 1940. god. 41,2 milijuna stanovnika, 1960. god. 71,0 milijuna stanovnika, a 1991. god. 146,8 milijuna stanovnika. Stopa porasta u posljednje se vrijeme znatno smanjila: u razdoblju 1970–80. iznosila je prosječno 2,8% godišnje, a 2000–10. god. 1,3% godišnje. To je rezultat znatno smanjena prirodnoga priraštaja (18,6‰ u razdoblju 1990–95., a 8,9‰ u 2010), odnosno smanjena nataliteta (26,1‰ u razdoblju 1990–95., a 15,2‰ u 2010); mortalitet iznosi 6,3‰, a smrtnost dojenčadi 25,1 ‰ (2010). Stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 god. 24,1%, od 15 do 64 god. 68,5%, a starije je od 65 godina samo 7,4% populacije (2010). Očekivano trajanje života za žene rođene 2010. god. iznosi 77,3 godine, a za muškarce 69,7 godina. Ekonomski je aktivno 100 223 000 st. (2011); stopa se nezaposlenosti smanjila s 10,0% u 2006. god. na 6,0% u 2011. god. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 15,7%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 21,8%, a u uslužnim djelatnostima 62,5% zaposlenih (2011). Početkom 1990-ih unutrašnje su migracije oslabjele. Najznatnije su u prvom redu iz suhih krajeva na sjeveroistoku prema primorskim državama srednjega Brazila, osobito prema velikim gradovima (Rio de Janeiro, São Paulo, Brasília). Naselja poput sela prevladavaju u poljodjelskim područjima; u stočarskim su krajevima osamljene hacijende. U gradovima živi 84,4% stanovništva (2010). Najveći je stupanj urbanizacije na jugoistoku zemlje (92,9%); na rubovima velikih gradova nastale su velike sirotinjske četvrti – favele. Službeni je portugalski jezik. Nepismeno je 9,6% stanovništva starijeg od 15 godina (2011), najviše na sjeveroistoku (19,9%). Među mnogim sveučilištima vodeća su u São Paulu, Campinasu, Rio de Janeiru, Salvadoru, Recifeu, Curitibi, Brasíliji, Belo Horizonteu, Porto Alegreu i dr. Glavni je grad Brasília (Distrito Federal, 2 570 160 st., 2010). Ostali su gradovi s više od 1 milijun stanovnika (2010) São Paulo (11 253 503 st.; šire gradsko područje 19,7 milijuna stanovnika), Rio de Janeiro (6 320 446 st.; šire gradsko područje 11,8 milijuna stanovnika), Salvador (2 675 656 st.), Fortaleza (2 452 185 st.), Belo Horizonte (2 375 151 st.), Manaus (1 802 014 st.), Curitiba (1 751 907 st.), Recife (1 537 704 st.), Porto Alegre (1 409 351 st.), Belém (1 393 399 st.), Goiânia (1 302 001 st.), Guarulhos (1 221 979 st.), Campinas (1 080 113 st.) i São Luís (1 014 837 st.).

Gospodarstvo

Prezaduženost i stagnacija kao privredna obilježja 1980-ih prevladani su reformama i privatizacijom (uz pomoć MMF-a), te je tijekom 1985‒99. udvostručen BDP (1999. bio je 1050 milijarda USD). Okosnica »brazilskog čuda« iz 1990-ih bio je razvoj industrije (naftne, brodograđevne, tekstilne, prehrambene, metalurške i dr.). Industrijskom razvoju pogodovala su i znatna prirodna bogatstva, napose golemi šumski fond u području Amazone (važan za rastuću drvnu industriju), kao i nalazišta željezne rude, kositra, fosfata, nafte, plina, boksita, ugljena, soli, azbesta, kroma, urana, cinka, zlata i dijamanata. Od sredine 1980-ih do sredine 1990-ih proveden je i niz novčanih reformi, kako bi se smanjila kronično visoka inflacija; rast cijena od 230% (1987) bio je povećan na 1150% (1992) te na 2500% (1993). Više puta mijenjana je nacionalna moneta (uz omjere zamjene uglavnom od 1:1000); 1986. uveden je kruzado (umjesto kruzeira), a potom novi kruzado (1989), kruzeiro (1990), kruzeiro real (1993) i real (1994).

Početkom 2000-ih brazilski je gospodarski rast među najdinamičnijima u svijetu (rast BDP-a od 7,5% koji je ostvaren 2010. bio je najveći u posljednjih 20-ak godina). Prema podatcima Svjetske banke (2012), ekonomija Brazila bila je po svojoj uspješnosti na sedmom mjestu u svijetu. Globalnomu gospodarskom utjecaju pridonosi i suradnja s Rusijom, Kinom, Indijom i Južnoafričkom Republikom (→ brics).

Udjel siromašnog stanovništva smanjen je s 21% (2003) na 8,9% (2013). Postignute su niže stope inflacije (6,2%) i nezaposlenosti (5,7%), a veličina javnoga duga svedena je na 59,2% BDP-a (2013). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2013. bila je 2246 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 11 120 USD. Najveći udjel u BDP-u ima uslužni sektor (68,1%), a potom industrijski (26,4%) i poljoprivredni (5,5%).

Brazil je među svjetski vodećim proizvođačima kave, sisala, šećerne trske, banana, šećera, kakaova zrna, soje, govedine, teletine, papra i duhana. Također je svjetski značajan proizvođač električne energije (2013. drugi u svijetu po hidroenergetskoj proizvodnji, s 12% svjetskog udjela), te proizvođač nafte i njezinih derivata (2013. osmi u svijetu s 2,5% svjetske proizvodnje). Vrijednost izvoza ostvarenoga 2013. bila je 244,8 milijarda USD, a uvoza 241,4 milijarde USD. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri Kina (17% izvoza i 15,3% uvoza), SAD (11,1% izvoza i 14,6% uvoza) te Argentina (7,4% udjela u izvozu i u uvozu).

Promet

Cestovna se mreža od 1960-ih ubrzano razvija; duljina joj iznosi 1 560 903 km (2012), od čega je asfaltirano 201 834 km. Najgušća je u primorju na jugoistoku zemlje; veliko značenje imaju ceste koje povezuju São Paulo i Rio de Janeiro te Brasíliu s unutrašnjošću. Kroz Brazil prolazi Panamerička autocesta (6225 km); ona se priključuje na Transamazonsku autocestu (oko 5500 km), koja povezuje zapadni Brazil (Cruzeiro do Sul) s atlantskom obalom (luka Recife, jedan krak do luke João Pessoa). Zbog poplava, za kišnoga razdoblja cestovne veze mogu biti prekinute za promet i po tjedan dana. Željeznička mreža (30 051 km, 2012), koja je slabije razvijena, usmjerena je uglavnom prema obalnomu pojasu. Dodatne poteškoće stvaraju različite širine tračnica. God. 1985. izgrađena je pruga između rudarskoga kraja Carajás i luke Porto do Itaqui kraj São Luísa (1076 km). Unutarnja plovidba (ukupno oko 44 000 km plovnih rijeka i kanala) na Amazoni i njezinim velikim pritocima ima golemu prednost, ali su ti krajevi slabo naseljeni. U unutrašnjem vodenom prometu važne su i rijeke Paraná, Paraguai i Tocantis–Araguaia. Brazil je vodeća pomorska zemlja Južne Amerike. Glavne su luke Santos (86,0 milijuna tona, 2012), Itaguaí (Sepetiba; 58,1 milijuna tona, uglavnom izvoz glinice; otvorena 1982), Paranaguá, Rio de Janeiro, Rio Grande, Vila de Conde, Belém, Macapá, Porto Alegre, São Sebastião, Salvador i Recife. Razvoj zračnoga prometa uvjetovale su veličina državnog teritorija i znatne suprotnosti u reljefu. Brazil ima oko 4000 zračnih luka, od kojih više od 30 međunarodnih; najprometnije su Guarulhos/São Paulo (32,2 milijuna putnika, 2012), Rio de Janeiro, Manaus, Brasília, Belém, Recife, Porto Alegre, Salvador i dr.).

Novac

Novčana je jedinica real (R$; BRL); 1 real = 100 sentava (centavos).

Povijest

Prije dolaska Europljana, na području Brazila živjeli su Indijanci Tupí-Guaraní, koji nisu nikada stvorili neku državnu strukturu. Brazilsku je obalu 1500. otkrio Španjolac V. Pinzón, ali ju je iste godine za Portugal zaposjeo P. Á. Cabral i nazvao Ilha da Vera Cruz (Otok pravoga križa); poslije je dobio današnje ime po drvu brazil. Za Ivana III. (1521–57) osnivale su se prve naseobine i počela se organizirati vlast. Od samih početaka stvara se sustav veleposjeda. Kralj je obalni pojas podijelio u 15 capitanias i razdijelio ih među 12 donatários, koji su na posjedu imali velika prava i bili odgovorni za populaciju, obranu i napredak posjeda. Prvi guverner Thomé de Souza je 1549. u Bahiji (danas Salvador) organizirao sjedište kolonijalne uprave. Postupno se povećavao broj bijelih naseljenika, a došli su i isusovci, koji su počeli pokrštavati Indijance. Francuzi su pokušali podignuti svoje naseobine u zaljevu Rio de Janeiro (1555), ali su ih Portugalci potukli i 1567. utemeljili bivši glavni grad. Francuzi su slične pokušaje ponovili 1710–11., ali bez uspjeha. Bogatstvo zemlje privlačilo je emigrante iz zapadnoeuropskih zemalja, mnoge gusare pa i neke države. Kada je Portugal bio u personalnoj uniji sa Španjolskom (1580–1640), španjolski su neprijatelji, os. Holanđani, napadali i portugalske kolonije i 1630. zauzeli Pernambuco. Protiv Holanđana izbio je (1645) ustanak i konačno su Portugalci uspjeli ponovno zavladati Brazilom (1654). Oni su uzeli glavne položaje u upravi, vojsci i gospodarstvu, koje su monopolizirale dvije velike portugalske trgovačke kompanije. Gospodarski razvoj počivao je na radu robova, isprva Indijanaca, radi čega je došlo i do velikog sukoba s isusovcima (XVII. st.), a kasnije sve više i crnaca dovedenih iz Afrike. Do pojačanog priljeva stanovništva i unutrašnjih sukoba doveo je pronalazak zlata (1693) u području današnje savezne države Minas Gerais. Godine 1714. Brazil je postao potkraljevstvo sa sjedištem u gradu Bahiji (do 1763), zatim u Rio de Janeiru. Portugalski prvi ministar S. Pombal (1756–77) izjednačio je Indijance s bijelcima, pojačao imigraciju, prava donatáriosa prenio na kralja i iz zemlje protjerao isusovce.

Republikanske ideje i prvi pokreti za neovisnost Brazila javljaju se potkraj XVIII. st. kao posljedica proglašenja neovisnosti SAD-a i zamaha ideja Francuske revolucije. Godine 1815. Brazil je postao kraljevstvo u realnoj uniji s Portugalom, pošto je princ-regent (namjesnik) Ivan VI. potražio u Brazilu utočište pred Napoleonovom invazijom 1808. Nezadovoljni postignutim, u Brazilu traže još širu autonomiju, pa je 1817. izbio republikanski ustanak u Pernambucu, a traži se i ustav. Godine 1821. Ivan VI. i dvor vraćaju se u Portugal i pokušavaju poništiti i one ustupke koje su dali. Novi ustanak prisilio je potkralja Dom Pedra (sina Ivana VI.) da sazove 1822. narodnu skupštinu koja je proglasila neovisnost Brazila kao ustavnoga carstva na čelu s carem Petrom I. (Dom Pedrom) iz dinastije Braganza (1822–31). Nakon neuspjeha u ratu protiv Argentine (zbog Urugvaja) 1826–28., Petar I. morao je abdicirati u korist svoga maloljetnog sina Petra II. (1831–89). Godine 1834. dolazi do ustanka crnaca-robova u Bahiji, 1835–44. do republikanskih ustanaka na jugu zemlje, 1848–49. u sjevernim pokrajinama, 1851. do rata s Argentinom i 1865–70. s Paragvajem. U drugoj polovici XIX. st., usporedno s razvojem privrede, raste i broj useljenika iz Europe. Kada je 1888. ukinuto ropstvo, nezadovoljni veleposjednici pridružili su se republikancima i vojsci, koji su 15. XI. 1889. svrgnuli cara Petra II. i proglasili republiku s predsjednikom maršalom M. D. da Fonsecom (1889–91); (razdoblje Prve ili stare republike, 1889–1930). Zemlja je dobila novi federativni ustav (24. II. 1891) po uzoru na ustav SAD-a. Brazil je stupio u I. svjetski rat 1917. na strani sila Antante. Nakon I. svjetskog rata zemlja je doživjela ubrzani gospodarski rast, koji naglo prekida gospodarska kriza. Veliki izborni uspjeh krajnje desnice (fašistički integralisti) i ljevice (komunisti) potaknuo je dotadašnjega liberalnog političara Getúlia Dornellesa Vargasa da osigura vlast državnim udarom (1930). Uveo je diktatorski režim, zabranio političke stranke (1937) i pokušao socijalnim reformama popraviti položaj nižih slojeva. U kolovozu l942. Brazil je najavio rat silama Osovine, a brazilske trupe sudjelovale su 1944. u borbama u Italiji. Godine 1945. Vargas je srušen s vlasti i Brazil postaje demokratska republika, a predsjednik Enricio Gaspar Dutra (1945–50). Na izborima 1950. pobijedio je G. D. Vargas (Brazilska radnička stranka). Vojno-oligarhijski krugovi ruše ga 1954. s vlasti zbog pokušaja kontrole stranoga kapitala. Na izborima 1955. za predsjednika je izabran Juscelino Kubitschek (Socijaldemokratska stranka), koji obnavlja odnose sa socijalist. zemljama te proglašava Brasíliju prijestolnicom, što je bio izraz nove orijentacije gospodarskoga razvoja (iskorištavanje amazonske unutrašnjosti). Program ekonomskih i socijalnih reformi te nacionalizacije nastavljaju predsjednici Jânio de Silva Quadros (1960–61) i João Goulart (1961–64). Zbog vojne pobune Goulart je morao odstupiti, a maršal Humberto de Alencar Castelo Branco imenovan je novim predsjednikom. S njime počinje razdoblje vojnoga režimâ (1964–85) tijekom kojih predsjednik ima posebne ovlasti (mogućnost suspendiranja Kongresa, ukidanja stranaka, građanskih prava i dr.), a to je olakšalo progone »subverzivnih elemenata«. Vojnici su se mijenjali na vlasti (Arturo de Costa e Silva 1967., Emílio Garrastazú Médici 1969., Ernesto Geisel 1974., João Baptista de Oliviera Figueiredo 1979) posredno u parlamentu, sastavljenome od državno odobrenih (1966) stranaka – režimskoga Saveza za nacionalnu obranu (ARENA) i Brazilskoga demokratskog pokreta (MDB), sastavljenoga od umjerene parlamentarne opozicije. Ljevičarska grad. gerilja odgovarala je na državnu represiju, pojačanu i djelovanjem desničarskih »eskadrona smrti«. Tijekom 1970-ih razvijen je vojno-industrijski kompleks, pa Brazil postaje i svjetski važan izvoznik oružja; uz zapadnonjemačku pomoć razvija civilni nuklearni program. Demokratizacija počinje potkraj 1979. ukidanjem kontroliranoga dvostranačkog sustava, 1982. izborima za zakonodavnu vlast te 1984. predsjedničkim izborima. Početkom 1985. predsjednikom postaje Tancredo Neves, a nakon njegove iznenadne smrti José Sarney. Za predsjednika je 1989. izabran Fernando Collor de Mello, koji je 1992. opozvan zbog korupcije (zamjenjuje ga Itamar Franco). Na izborima 1994. predsjednik postaje socijaldemokratski čelnik Fernando Cardoso, koji je 1998. ponovno izabran. Razvojnim projektima iz 1980-ih, koji se odnose na oko 25% državnog teritorija, Brazil teži ekonomskom osvajanju amazonskog područja. Pritom se nastavlja diskriminacija autohtonih Indijanaca (procjenjuje se da ih je ostalo oko 300 000). Granice njihovih 210 rezervata određene su 1991., čemu se protive indijanske organizacije i Domorodačko misionarsko vijeće Katoličke crkve, zahtijevajući oko 11% državnoga teritorija kao zaštićeni indijanski posjed. Brazil je član južnoameričke ekonomske integracija (ALADI od 1980., MERCOSUR od 1991/95). Iz redova Radničke stranke (osnovane 1980) predsjednik je 2003–10. bio Luiz I. Lula da Silva, od 2011. predsjednica je Dilma V. Rousseff (reizabrana je u listopadu 2014). Pogoršanje gospodarskih i socijalnih prilika te razotkrivanje korupcije na visokim državnim razinama izazvalo je političku krizu 2015–16 (povremeni su masovni prosvjedi). Dolazi do podjela u vladajućoj koaliciji, između vodstva Radničke stranke i Stranke brazilskoga demokratskog pokreta (PMDB), te pokušaja smjene predsjednice Rousseff. Odlukom Senata ona je suspendirana u svibnju 2016. zbog istrage o prikrivanju proračunskoga manjka i drugih financijskih nezakonitosti, te je smijenjena u kolovozu 2016 (Rousseff smjenu tumači kao parlamentarni državni udar na svoju ljevičarsku reformsku politiku). Početkom rujna 2016. predsjednik je postao Michel Temer (od 2011. bio je zamjenik predsjednice; od 2001. predvodio je PMDB). Na predsjedničkim izborima u listopadu 2018. pobijedio je Jair Bolsonaro, kandidat konzervativnih i desničarskih krugova (zagovornik veće ekonomske privatizacije i političkoga zbližavanja sa SAD-om); predsjednički položaj preuzeo je početkom siječnja 2019.

Politički sustav

Prema Ustavu od 5. X. 1988. Brazil je federalna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i na čelu je vlade (Kabineta), koja obavlja izvršne ovlasti. Predsjednika i potpredsjednika republike biraju građani na istome glasačkom listiću, za mandat 4 godine i na najviše 2 mandata. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Nacionalni kongres (Congresso Nacional), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Cámara dos Deputados) i Saveznog senata (Senado Federal). Zastupnički dom ima 513 zastupnika, koje građani izravno biraju za mandat od 4 godine. Senat ima 81 senatora, koje izravno biraju građani pojedinih saveznih država i federalnog distrikta (po tri senatora), za mandat od 8 godina, s tim da se trećina senatora bira nakon četvrte godine a dvije trećine nakon iduće četiri godine. Biračko je pravo opće i obvezno za građane od 18 do 70 godina života, a fakultativno za građane u životnoj dobi od 16 do 18 i iznad 70 godina. Sudbenu vlast ima Vrhovni savezni sud sa 11 članova koje doživotno imenuje predsjednik republike, a potvrđuje Senat. Administrativno se Brazil sastoji od 26 država (estado) i jednog federalnog distrikta. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 7. rujna (1822).

Hrvatsko iseljeništvo

Do I. svjetskog rata u Brazil se uselilo malo Hrvata. Najpoznatiji među njima, braća Mirko i Stevo Seljan, stigli su 1903., a bavili su se istraživanjem brazilske unutrašnjosti. Iseljenici su se najprije okupljali u Austro-ugarskom društvu, sve dok Peroslav Hibšer 1903. nije utemeljio Tamburaški zbor kojemu je pristupila većina Hrvata. Hrvati su u São Paulu 1907. osnovali Jugoslavenski Sokol, kojemu je prvi predsjednik bio Venceslav Paeta. Sokol je imao biciklistički i glazbeni odjel. Za I. svjetskog rata u São Paulu djelovao je ogranak Jugoslavenske narodne obrane Yprage–Rijeka. Između dvaju svjetskih ratova u sklopu ambiciozne brazilske useljeničke politike useljuje se veći broj Hrvata, pretežito u državu São Paulo. Samo u travnju 1925. s otoka Korčule iselile su se u Brazil 73 obitelji s oko 350 članova. U međuraću u São Paulu izlazi nekoliko novina na hrvatskom jeziku, od kojih su najpoznatije Jugoslaven u Brazilu i Brazilske novine. Za II. svjetskog rata u Brazilu djeluje samostalna Jugoslavenska narodna obrana sa sjedištem u Rio de Janeiru koja, premda okuplja uglavnom Hrvate, podržava kraljevske izbjegličke vlade. Nakon II. svjetskog rata, pod utjecajem skupine političkih emigranata te Katoličke crkve, dolazi do buđenja nacionalne svijesti, premda su Hrvati i dalje ostali politički podijeljeni: projugoslavenski orijentirani okupljali su se u Udruženja prijatelja Jugoslavije, a hrvatski naklonjene okupljala je Croatia sacra paulistana.

Književnost

Brazilski pisci kolonijalnoga razdoblja stvaraju pod utjecajem portugalske književnosti. Prva djela nemaju osobitu književnu vrijednost, ali su važna za upoznavanje političkih, društvenih, etničkih i antropoloških prilika u Brazilu tijekom XVI. i XVII. st. Autori su većinom misionari. Književnom vrijednošću istaknula su se dva isusovca: pjesnik José de Anchieta (1534–97), kojega mnogi smatraju utemeljiteljem brazilske književnosti, i António Vieira (1608–97), propovjednik i borac za prava Indijanaca. Od pisaca kolonijalnoga razdoblja književni povjesničari najčešće spominju Benta Teixeiru Pinta (1561–1600), autora spjeva »Prosopopéia« koji pjeva o Brazilu; satiričara Gramira de Matosa (1633–96); Joséa Basília da Gamu (1741–95), tvorca epa »Urugvaj« (»O Uruguay«), koji govori o pobuni Indijanaca protiv iberskih osvajača; ljubavnog pjesnika T. A. Gonzagu (1744–1810) i Joséa de Santa Rita Durão, autora epa »Caramuru«, gdje se opisuju zgode iz života brazilskih Indijanaca u XVI. st. S romantizmom i proglašenjem nacionalne samostalnosti, u brazilsku književnost ulazi revolucionarni i domoljubni duh. Idealizira se prošlost, sadašnjost i budućnost. Među najpoznatija imena brazilskoga romantizma ubrajaju se A. Gonçalves Dias (1823–64), pjesnik ljubavi, nostalgije i indijanizma, te trojica pjesnika koji su umrli vrlo mladi, ostavivši iza sebe djelo koje je ostalo utjecajno sve do pojave modernizma: M. A. Álvares Azevedo (1831–52), J. C. de Ebreu (1839–60) i A. de Castro Alves (1847–71). U razdoblju romantizma prvi se put javlja i brazilski roman, kojemu je začetnik Joaquim Manuel de Macedo (1820–82). Romani »Garavuša« (»Moreninha«, 1844) i »Plavokosi mladić« (»O Moço Loiro«, 1845) stoje na početku bogate romaneskne brazilske književnosti u koju će se uskoro uključiti M. A. Almeida (1830–61), autor jednog od najpopularnijih brazilskih romana »Uspomene milicijskog narednika«; J. Mariniano de Alencar (1829–77), Bernardo José da Silva Guimarães (1825–84) i dr. U razdoblju realizma najpoznatiji su autori J. M. Machado de Assis (1839–1908), zacijelo najveći i najplodniji brazilski prozaik uopće, koji će utjecati na sveukupnu potonju književnost, koju nastavljaju A. Azevedo (1857–1913), I. de Sousa (1853–1918) i Júlio Ribeiro (1845–90). U pjesništvu druge polovice XIX. st. prevladavaju dvije europske struje: parnasovska i simbolistička. Među pripadnicima prve posebno se ističu A. de Oliveira (1859–1937), R. Correia (1859–1911) i O. Bilac (1865–1918), a među pripadnicima druge J. da Cruz e Sousa (1865–98), Alphonsus de Guimarães (1870–1921) i V. de Carvalho (1866–1924). Proza i dalje nastavlja tradiciju realizma, ali je izrazitije okrenuta ljudskoj psihološkoj drami. U tom se smislu posebno izdvajaju Coelho Neto (1864–1934), J. Pereira da Graça Aranha (1868–1931), A. E. de Lima Barreto (1881–1922), J. B. Monteiro Lobato (1882–1948) i E. da Cunha (1866–1909). U razdoblju modernizma, koje u Brazilu počinje 1922. manifestacijom poznatom kao Tjedan moderne umjetnosti (Semana de Arte Moderna), javlja se niz vrsnih pjesnika koji će moderno brazilsko pjesništvo učiniti poznatim diljem svijeta: M. Bandeira (1886–1968), Oswald de Andrade (1890–54), M. R. de Morais Andrade (1893–1945), Ronald de Carvalho (1893–1935), Jorge de Lima (1895–1953), T. da Silveira (1895–1968), M. Mendes (1901–75), C. Drummond de Andrade (1902–87), Augusto Frederik Schmidt (1906–65), J. Cabral de Melo Neto (1920–1999) i dr. U proznom stvaralaštvu ističu se Graciliano Ramos (1892–1953), J. Lins do Rȇgo (1901–57), Joāo Guimarães Rosa (1908–67) i J. Amado (1912–2001), najprevođeniji brazilski autor. Među brazilskim pjesnicima ističu se Duda Machado (r. 1944), Régis Bonvicino (r. 1955), Nelson Ascher (r. 1957), Josely Vianna Baptista (r. 1957) i dr.

Kazalište

Začetci kazališne djelatnosti sežu u XVI. st., kada je isusovac José de Anchieta kazalište rabio za katehističku poduku. U XVII. i prvoj polovici XVIII. st. zamiru i kazalište i drama, ali se u drugoj polovici XVIII. st. priređuju kazališne izvedbe u crkvama, samostanima i na otvorenome, a povodom zbivanja vezanih za kraljevsku obitelj. Javljaju se i tzv. Casas de operas, u kojima povremeno djeluju pojedine trupe. Prva kazališta grade se u Salvador de Bahia, u Rio de Janeiru i dr. Najvažnije ime XIX. st. plodni je komediograf Martins Pena, a kao dramski autor izdvaja se A. G. Dias, neizvođen za života. God. 1855. osniva se Ginásio Dramático u Rio de Janeiru. Osnutkom toga kazališta stvara se moderna brazilska drama, s Joaquimom Manoelom de Macedom kao začetnikom, no pretežit dio repertoara tvore operete i komedije sve do 1930-ih, kada studentske trupe postavljaju važne međunarodne autore. God. 1948. osniva se Teatro Brasileiro de Comédia, izrazitih estetističkih ambicija. Brazilski repertoar vraća se na scenu 1950-ih godina (Nelson Rodrigues, Jorge Andrade, Ariano Suassuna i dr.). Političkoga je karaktera rad trupe Oficina iz São Paula i njezina redatelja Joséa Celsa te angažman Ruth Escobar. Sedamdesetih godina jača cenzura i represija, ali ipak djeluju neke trupe mladih glumaca (Regina Casé, Maria Padilha, Miguel Falabella) sa satiričkim komadima koje sami pišu. Osamdesetih se vraća tradicionalno repertoarno kazalište s nizom velikih glumačkih imena (Fernanda Montenegro, Tereza Rachel, Sergio Britto, Raul Cortez, Paulo Gracindo).

Likovne umjetnosti

Na području Brazila nisu sačuvani umjetnički spomenici iz razdoblja prije dolaska Portugalaca. U XVII. st. nastaje niz građevina u kojima se očituju izravni utjecaji portugalske i talijanske arhitekture. Glavna su umjetnička središta gradovi Bahia, Recife, Olinda i Rio de Janeiro. U XVIII. st. postaje Bahia (glavni grad do 1763) stjecištem različitih umjetničkih strujanja. Posebnim brazilskim stilom tzv. »obalnim barokom« građena je crkva São Pedro dos Clérigos u Recifeu; karakteristični su bijeli zidovi, uska pročelja, istaknut središnji portal, visok zabat (espadana) i odvojeni zvonici. U pokrajini Minas Gerais razvio se jedinstven arhitektonski stil tzv. barok Minas, koji je bujnim, razigranim oblicima i slikovitim pročeljima blizak europskom rokokou. Ratovi za neovisnost u XIX. st. gotovo su potpuno zaustavili razvoj umjetnosti. U XX. st. dolazi do procvata arhitekture koji je potaknut Le Corbusierovim boravkom u Rio de Janeiru (1936). Arhitektura se razvija u znaku funkcionalizma s vlastitim oblikovnim idiomom; ističu se L. Costa (1902–98), koji je sa suradnicima projektirao zgradu Ministarstva prosvjete (1943) u Rio de Janeiru, a 1958. izradio urbanistički plan za Brasíliju; O. Niemeyer (1907–2012), koji je projektirao monumentalnu palaču Parlamenta (1960) i katedralu u Brasíliji (1969); R. Levi (1901–65) i A. E. Reidy (1909–64), autori naselja Peregulho (1952) u Rio de Janeiru, te čuveni vrtni arhitekt R. B. Marx (1909–94), koji je zajedno s Reidyjem gradio Muzej suvremene umjetnosti u Rio de Janeiru (1958). U duhu monumentalnoga funkcionalističkog idioma nakon 1950-ih ističu se J. B. V. Artigas (Arhitektonski fakultet u São Paulu, 1961), P. M. da Rocha (Muzej suvremene umjetnosti u São Paulu, 1975) i J. F. Lima (kapelica u Salvadoru, 1974). U novije se doba arhitekti S. Porto (naselja u dolini Amazone) i J. Guedes (novi grad Caraíba, 1976–80) oslanjaju na lokalno i tradicijsko graditeljsko iskustvo. – Slikarstvo se početkom XX. st. razvijalo u duhu postimpresionizma i zatim se razvija postupno prema apstrakciji. Starijemu naraštaju slikara pripadaju E. Cavalcanti (1897–1976) i C. Portinari (1903–62). Osnivanje internacionalnoga Bijenala moderne umjetnosti u São Paulu (1951) dalo je snažan poticaj razvoju slikarstva i kiparstva specifična suvremenog izraza. Ističu se slikari A. Volpi, I. S. Ferreira, H. Oiticica, grafičari O. Goeldi, G. Samico, R. Perez, M. Grasmann i kipari L. Clark, F. Y. Ribeiro, S. de Camargo. U novije doba, u duhu suvremenih kretanja u likovnoj umjetnosti rade G. Rodrigues, A. H. Amaral, A. Dias, A. Maia i dr. – Prva umjetnička zbirka bila je smještena u Pinacoteca do Estado u São Paulu 1905., a potom se 1918. u Salvadoru osniva Museu de Arte da Bahia; najbogatija zbirka umjetničkih djela nalazi se u Museu Nacional de Belas Artes u Rio de Janeiru (osnovan 1937). Nakon II. svjetskog rata osnivaju se muzeji moderne umjetnosti u São Paulu (1948) i Rio de Janeiru (1949).

Glazba

Tradicijsku glazbu na području Brazila tvore tri cjeline, koje su ponegdje na različite načine i u različitom opsegu međusobno povezane. To su izričaji mnogobrojnih i raznovrsnih starosjedilačkih indijanskih zajednica te izričaji europskog i afričkog podrijetla. O tradicijskoj glazbi tijekom portugalske kolonijalne vladavine postoje oskudni podatci, a prvi notirani primjeri datiraju tek s prijelaza u XX. st. Naročito je malo podataka o starosjedilačkim zajednicama. Gradska kultura odavna je blisko povezana sa seoskom, a stvaranje glazbene potrošačke publike u gradovima u XX. st. pridonijelo je dotad često teško razlučljivom razlikovanju između folklorne i popularne glazbe.

Moguće je definirati zajedničke značajke glazbene tradicije starosjedilačkih zajednica kao što su solističko i skupinsko pjevanje, korištenje idiofonskih i aerofonskih glazbala te povezanost glazbe s magijom i plesom. Europski, poglavito iberski utjecaji očituju se u modalnosti višeglasja, harmonije i instrumentacije (pretpostavlja se da starosjedioci nisu poznavali kordofona glazbala). Afrički utjecaji pretežito dolaze iz regije između Angole i Benina, a značajna je i uloga Bantu crnaca u procesu prenošenja afričkih tradicija na brazilsko tlo. Smatra se da su afričkoga podrijetla neke ljestvice, ritmovi, načini izvođenja i neka glazbala.

Među pokušajima klasificiranja brazilske tradicijske glazbe ističe se sustav što ga je 1954. predstavio Correa de Azevedo, a čini ga devet regija, većim dijelom utemeljenih na prisutnosti određenih žanrova i/ili tradicijskih glazbala u njima. Tako, npr., približno polovicu brazilskoga teritorija zauzima amazonska regija, zatim npr. regija samba (središte Rio de Janeiro) i regija moda de viola (viola je glazbalo tipa gitare; središte São Paulo).

Franjevci su i isusovci europsku glazbu upotrebljavali kao sredstvo pri pokrštavanju starosjedilaca. Prva brazilska ostvarenja umjetničke glazbe (sakralna homofonija) potječu iz druge polovice XVIII. st. (Caetano de Mello, mulat Luiz Álvares Pinto), kada u pokrajini Minas Gerais djeluju glazbeni cehovi (irmandades). Početkom XIX. st. u Riu djeluje prvi veliki brazilski skladatelj, mulat José Mauricio Nunes García, a sredinom stoljeća utemeljene su glazbena akademija i nacionalna operna kuća. Glazbenim životom dominiraju opera i salonska glazba. Glazbena društva organiziraju gostovanja vrhunskih europskih glazbenika, a brazilski skladatelj Carlos Gomes operom »Il Guarany« postiže uspjeh u Italiji.

U prvoj polovici XX. st. dominira nacionalni stil, kojemu su najistaknutiji predstavnici Alberto Nepomuceno (»Série brasileira«) i u svijetu najpoznatiji brazilski skladatelj uopće H. Villa-Lobos, autor raznovrsna opusa od oko tisuću djela. Iz 1940-ih datiraju djela u dodekafonskoj tehnici, a od 1960-ih djeluju i avangardni skladatelji (u São Paulu).

Brazilska popularna glazba uživa znatan ugled u svjetskim razmjerima. Prva desetljeća XX. st. obilježili su žanrovi choro, samba, marcha, frevo i baião, od kraja 1950-ih dominira bossa nova, a od 1980-ih tropicália. Gilberto Gil, João Gilberto, Sergio Mendes, Airto Moreira, Milton Nascimento i Flora Purim neki su od predstavnika brazilske popularnoglazbene scene s međunarodnom reputacijom.

Film

Prva stalna kinodvorana otvorena je 1897., a proizvodnja počinje u prvom desetljeću XX. st. U nijemom razdoblju – u kojem je snimljeno 348 igranih filmova – ona je pretežito orijentirana na adaptacije kazališnih komada (melodrama, komedija), a posebnost su vizualne ilustracije popularnih pjesama. Prvi je zapaženiji redatelj Talijan Vittorio Capellaro, a 1920-ih zamjećuju se i odjeci francuske avangarde (Albert Kemeny, Rodolfo Lustig i, najnadareniji, Mario Peixoto). Prvi zvučni film snimljen je 1929., a u tom razdoblju razvoj domaćega filma još više otežava konkurencija, najviše američkih i argentinskih filmova, a njihov uvoz nadmašuje i 500 filmova godišnje. Najbrojnije su folklorne glazbene komedije (tzv. chanchada), a glumica pjevačica Carmen Miranda postaje hollywoodska zvijezda. Veće ambicije zapažaju se 1950-ih godina (djela Victora Lime Barreta i A. Cavalcantija), a ugled u svijetu ostvaruje 1960-ih socijalnokritička struja »Cinema novo« (Nelson Perlira dos Santos, Glauber Rocha, Ruy Guerra, Carlos Diegues i dr.). Nakon 1970. od redatelja se ističu Hector Babenco, Bruno Barreto, Gustavo Dahl i Arnoldo Jabor. Od 1966. djeluje Nacionalni filmski institut (Instituto Nacional do Cinema – INC).

Brazil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9346>.