Botić, Luka, hrvatski književnik (Split, 22. I. 1830 – Đakovo, 22. VIII. 1863). Studirao teologiju u Zadru 1849–51., kada je protjeran sa studija zbog neposluha. Potom je boravio kraće vrijeme u Sarajevu, pa u Beogradu kod M. Bana. God. 1852. došao je u Zagreb i radio u Gajevoj tiskari, a od 1853. bio je predstojnik biskupskog imanja u Đakovu. Posao je izgubio 1860. nakon odbijanja prisege vjernosti austrijskomu caru. Na izborima 1861., uz potporu J. J. Strossmayera, izabran za saborskog zastupnika đakovačkoga kraja. U političkim nastupima zauzimao se za ravnopravan savez s Madžarima u borbi protiv centralizacijsko-germanizacijskih težnji bečkoga dvora, te za sjedinjenje Dalmacije i sjeverne Hrvatske.
U književni je život ušao 1854., kada je u Nevenu objavio tri kraće lirske pjesme, pripovijetku Dilber Hasan o muslimansko-kršćanskom prijateljstvu i ljubavi u Sarajevu u vrijeme srpskog ustanka 1806., te epsko djelo Pobratimstvo, za koje je dobio nagradu čitatelja. Građa iz kronike V. Solitra o događajima u Splitu i okolici u XVI. st. inspirirala ga je za još dva epska djela: Bijednu Maru (1861) i Petra Bačića (1862). Premda se motivi kršćansko-turskog sukoba nalaze u svim Botićevim pripovjednim djelima, njihovi se protagonisti uglavnom zaljubljuju ili sprijateljuju (bratime) s pripadnicima druge konfesije. Zato se upravo Botićev književni opus smatra prvim znatnijim zaokretom u tolerantnijem prikazu Turaka (muslimana) u hrvatskoj književnosti. Na metričkoj (nerimovani epski deseterac), frazeološkoj i motivsko-tematskoj razini Botićeva se djela uvelike oslanjaju na usmenu književnost, a u oblikovanju likova i pripovjednoj motivaciji mogu se prepoznati obrasci romantičarske poetike.
