agrarna reforma, pojam s dva značenja. Prvotno je označivao zahvate što su ih provodile države radi popravljanja agrarne strukture i/ili institucionalnog okvira poljoprivredne proizvodnje. To je uključivalo promjene u posjedovnim odnosima (ukidanje kmetstva ili robovlasničkih odnosa), drukčiju raspodjelu zemljišnog posjeda (podjelu zemljišta veleposjeda siromašnim seljacima) ali i drukčiju diobu zemljišta između seljačkih posjeda različitih veličina. Suvremeno značenje uključuje i novu organizaciju poljoprivrednih kredita, proizvodnje i utrživanja poljoprivrednih proizvoda, smanjivanje tereta i poreza kojima je opterećena poljoprivreda te drukčiju organizaciju usluga koje država osigurava u korist poljoprivrednih proizvođača. Takav pristup poduprle su 1960-ih i 1970-ih godina specijalizirane agencije UN-a (ILO, FAO, ECOSOC), a potom je prihvaćen i u znanosti. Povijest agrarnih reformi seže u daleku prošlost: u Ateni je prva agrarna reforma bila Solonova u VII. st. pr. Kr., zatim Pizistratova 560. pr. Kr.; u Rimu su također provođene agrarne reforme pa su tako zabilježene reforme Tiberija i Gaja Grakha u II. st. pr. Kr. U srednjem vijeku poduzimaju se reforme kako bi se zajedničko vlasništvo nad zemljištem (najčešće općina) zamijenilo privatnim. U Engleskoj su se agrarne reforme provodile tzv. ograđivanjem (enclosures), a u Austriji urbarima (tek u XVIII. st.). Najveće agrarne reforme ostvarene su ukinućem kmetstva (Francuska 1789., Austrija 1848/49). Slobodan seljak, odn. farmer postaje od sredine XIX. st. uzorom agrarne politike u mnogim zemljama, osobito u onima koje su nastanili Europljani (Sjeverna Amerika, Australija i Novi Zeland). U gotovo svim zemljama svijeta u kojima se do sredine XX. st. zadržala stara struktura posjeda, nerijetko s velikim posjedima, latifundijima, odn. plantažama europskih doseljenika, provedene su agrarne reforme kako bi se ostvarila pravičnija raspodjela zemljišnog posjeda. Prema modernoj ekonomskoj teoriji, zemljišne reforme poduzimaju se radi smanjivanja koncentracije zemljišta, bogatstava i dohodaka u gospodarski nerazvijenim zemljama. One smanjuju klasne napetosti u društvu i korak su prema političkoj demokraciji. Hrvatska je imala tri agrarne reforme. Prvu je ostvario 1848. ban Jelačić: oslobodio je kmetove i dao im u vlasništvo zemljište koje su stoljećima obrađivali njihovi predci. Druga je provedena 1919–41: razriješeni su kolonatski i drugi polufeudalni odnosi u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, a preostalim velikim posjedima oduzeto je mnogo zemljišta. Treća agrarna reforma bila je 1945–48: zemljište je oduzeto velikim posjednicima i imućnim seljacima, ali su uzeta i zemljišta banaka, otišlih Nijemaca, crkvena zemljišta i druga. Zemlja je podijeljena seljačkim radnim zadrugama, državnim dobrima, a samo oko polovicu dobili su siromašni seljaci.
