Bjeli (Belyj) [b’e'lɨj], Andrej (pravo ime Boris Nikolajevič Bugajev /Nikolaevič Bugaev/), ruski književnik (Moskva, 26. X. 1880 – Moskva, 8. I. 1934). Studirao matematiku i filozofiju; razvijao se pod dojmom V. Solovjova i F. Nietzschea kao pjesnik i teoretičar ruskog simbolizma, a poslije, kao sljedbenik antropozofije Rudolfa Steinera, uvodi ezoterične simbole, ali i oblike kojima se približava avangardi. Pjesme su mu isprva impresionističke: Zlato u plavome (Zoloto v lazuri, 1904); poslije obnavlja seoske (Njekrasov) i karnevalske teme (Pepeo – Pepel, 1909), nastoji brisati granice između proze i poezije i modelirati tekst prema glazbenom uzoru (Simfonije – Simfonii, I–IV, 1902–08), gradeći ritmičku prozu kojom je utjecao na suvremenike. Osobito su važni romani: Srebrni golub (Serebrjanyj golub’, 1910) te Peterburg (1916), roman o nestvarnom gradu groteskne »moždane igre«, koji podređuje likove, izjednačujući u jalovu racionalizmu oca senatora i sina terorista. Već u tom djelu Bjeli uvodi filmske postupke, jasno označene u autotematskim »putopisnim tekstovima« Čudakove bilješke (Zapiski čudaka, 1922). Roman Kotik Letajev (Kotik Letaev, 1922) tematizira djetinjstvo na granici mita i zbilje, razvijajući struju svijesti, a novim stilskim oblicima odlikuje se i duologija Moskva (1926). Memoari Na međi dvaju stoljeća (Na rubeže dvuh stoletij, 1930), Početak stoljeća (Načalo veka, 1933), Između dviju revolucija (Meždu dvuh revoljucij, 1935) daju subjektivni uvid u ruska kulturna zbivanja, a studija Gogoljevo umijeće pisanja (Masterstvo Gogolja, 1934) nije samo znak štovanja autora koji je presudno utjecao na tijekove ruske proze XX. st. U 1920-ima Bjeli prerađuje mnoge pjesme pod dojmom avangarde. Misaonost ga povezuje s njemačkom filozofijom, intertekstualnost s ruskom književnom tradicijom (Puškin, Gogolj, Dostojevski), intermedijalnost s europskom glazbom, slikarstvom i filmom.
