STRUKE:

Bijela

Bijela, gradić i luka u Boki kotorskoj, na sjevernoj obali Tivatskoga zaljeva, Crna Gora; 3691 st. (2011). Brodogradilište; turizam. Teško stradala za potresa 1979. – Tragovi naseljenosti sežu u prapovijesno doba. Početak naselja vezan je uz osnutak benediktinskoga samostana sv. Petra (IX–X. st.), od kojega su sačuvani ostatci pletera. U crkvi Rize Bogorodice sačuvana je apsida starije crkve iz XII/XIII. st. kao i ostatak srednjovjekovnih fresaka. U odredbi Kotorskoga statuta iz 1334. Bijela se naziva Selom sv. Petra (S. Pietro in Campo). U srednjem vijeku posjed je kotorske komune, a samostan je bio podložan kotorskomu biskupu. U XIV. st. samostan zaposjedaju podanici srpskih vladara, pa se papa Klement VI. 1345. obraća Stefanu Dušanu s molbom da se samostani, među kojima i onaj u Bijeloj, vrate pod okrilje Kotorske biskupije. U izvorima iz XIX. st. Bijela se spominje i pod nazivom Alba. Za osmanskih osvajanja hercegnovskoga područja (potkraj XV. st.) dotadašnje, odreda katoličko pučanstvo, iseljava se u druge dijelove Boke i Dalmacije. U Bijeloj tada posjede imaju osmanski zapovjednici iz obitelji Ahmedagić, Asanović, Ajdarović, Babović, Ibrahimagić i dr. Po oslobađanju od osmanske vlasti (1684) pripojena je mletačkim posjedima na istočnome Jadranu. Tada se u Bijelu doseljava novo, velikim dijelom pravoslavno stanovništvo iz brdskih predjela Crne Gore i istočne Hercegovine. U XVIII. st. Bijela doživljava znatan gospodarski napredak zasnovan na pomorskoj trgovini i brodarstvu. U doba francuske uprave u Dalmaciji činila je s još nekoliko okolnih mjesta posebnu općinu. Tijekom I. svjetskoga rata bila je njemačka mornarička baza za nadziranje plovidbe južnim Jadranom U II. svjetskome ratu pod talijanskom (1941–43) i njemačkom (rujan 1943 – studeni 1944) okupacijom, a 1944. ulazi u sastav Republike Crne Gore.

Bijela. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7552>.