Agadžanjan, Krikor Bedros

Agadžanjan, Krikor Bedros (armenski Գրիգոր Պետրոս Աղաճանեան, talijanski Gregorio Pietro Agagianian), armenski kardinal, poglavar (cilicijski patrijarh) Armenske katoličke crkve (Ahalcihe, 18. IX. 1895Rim, 16. V. 1971). Od 1906. u Rimu je na Papinskome sveučilištu Urbaniana (Pontificia Università Urbaniana) studirao filozofiju i bogoslovlje. Za svećenika je zaređen 1917., nakon čega je počeo izučavati kanonsko pravo na Papinskom institutu za rimsko i kanonsko pravo (Pontificium institutum utriusque juris). Dužnost vikara u tbiliskoj Armenskoj katoličkoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja obnašao od 1919. do 1921., kada je vraćen u Rim gdje postaje dorektorom (zamjenikom rektora), a od 1932. rektorom Papinskoga armenskoga zavoda. Od 1921. bio je također profesor kozmologije i sakramentologije na Urbaniani, a od 1928. savjetnik Kongregacije za istočne crkve i član Povjerenstva za kodifikaciju istočnoga kanonskoga prava. Godine 1935. imenovan je naslovnim (titularnim) biskupom Komane (Armenija), a 30. studenoga 1937. izabran je na armenokatoličkoj sinodi za patrijarha Cilicije kao Krikor Bedros XV. (papinsku je potvrdu dobio 13. prosinca). Tu je dužnost obnašao do 1962., sačuvavši naslov počasno. Kardinal Katoličke crkve postao je 1946. Godine 1955. imenovan je predsjednikom povjerenstva za uređivanje zbornika kanona istočnoga crkvenoga prava. Sudjelovao je na konklavama 1958. i 1963. Od 1958. do 1960. bio je proprefekt, potom kardinal prefekt Kongregacije za širenje vjere (danas Kongregacija za evangelizaciju naroda). Sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskoga koncila (1962–65). Potkraj 1970. proglašen je kardinalom biskupom Albana (blizu Rima). Njegova je djelatnost obilježena neumornom skrbi o Armenskoj katoličkoj crkvi. Podupirao je zbližavanje Armenske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve, sudjelovao u pripremi sastanaka u Vatikanu pape Pavla VI. s cilicijskim katolikosom Khorenom I. Parojanom i poglavarom Armenske apostolske crkve, vrhovnim patrijarhom i katolikosom svih Armenaca Vazgenom I. Bavio se i znanstvenom djelatnošću. Glavna djela: Crkva i domovina (1946), Otčevi Armenske crkve o primatu sv. Petra (1949), Armenska katolička crkva (1950), Otčevi Istočne crkve o presvetoj euharistiji (1951), Otčevi Armenske crkve o Majci Božjoj (1954), Pastirski glas: pastirske poslanice (1967). Odlikovan je 1963. Ordenom zasluga Republike Italije »Vitez Velikoga križa«.

Agadžanjan, Krikor Bedros. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70787>.