Adonis (arapski Adūnīs [adu:ni:'s], pravo ime ‘Alī Aḥmad Sa‘īd Asbar), sirijsko-libanonski pjesnik i književni kritičar (Kasabin kraj Latakije, 1. I. 1930). Jedan od najvećih modernih arapskih pjesnika. Pseudonim Adonis uzeo je sa 17 godina kao izraz zanimanja za predislamsku povijest i mitologiju Levanta. Rođen u alavitskoj obitelji, pod očevim utjecajem memorirao Kuran i velik korpus klasične arapske poezije. Stipendije su mu omogućile obrazovanje u francuskoj gimnaziji u Tartusu i studij filozofije na damaščanskom Sveučilištu, gdje je diplomirao 1954. Nakon izlaska iz zatvora zbog djelovanja u oporbenoj Sirijskoj socijalno-nacionalističkoj stranci, nastanio se 1956. u Bejrutu, gdje je s pjesnikom Jusufom al-Halom od 1957. do 1964. uređivao avangardni časopis Ši‘r (Poezija), u kojem je vlastitim stihovima i kritičkim tekstovima sudjelovao u oblikovanju modernističke arapske poezije oslobođene stroge tradicionalne metrike. Od 1968. uređivao i radikalni književni časopis Mawāqif (Stavovi). Doktorirao 1973. na bejrutskom Sveučilištu svetog Josipa (Université Saint-Joseph). Predavao je arapsku književnost na sveučilištima u Bejrutu i Damasku, a nakon odlaska u Pariz 1985. povremeno na Sorbonnei, u SAD-u i Ženevi. Adonisovoj je poeziji svojstven slobodni stih, slikovitost, snažan ritam i radikalno odbacivanje klasičnoga stila, a omiljena mu je forma pjesma u prozi. Trajno se nadahnjuje mitologijom drevnog Levanta i Mezopotamije, poetikom klasičnih arapskih pjesnika poput Abu Nuvasa i al-Ma'arrija, sufizmom, francuskim simbolizmom i nadrealizmom. Zbirke: Prve pjesme (Qaṣā’id ūlá, 1957), Listovi na vjetru (Awrāq fī al-rīḥ, 1958), Pjesme Mihjara Damaščanina (Aġānī Mihyār al-Dimašqī, 1961), Pozornica i ogledala (Al-Masraḥ wa al-marāyā, 1968), Vrijeme između pepela i ruža (Waqt bayna al-ramād wa al-ward, 1970), Knjiga pet pjesama (Kitāb al-qaṣā’id al-ams, 1980), Drugi alfabet (Abǧadiyya ṯāniyya, 1994), Knjiga (Al-Kitāb, I–III, 1995–2003), Proriči, slijepče (Tanabba’ ayyuhā al-a‘má, 2003) i dr. Fascinacija mistikom sufizma i njegovom nadrealističkom dimenzijom rezultirala je studijom Sufizam i nadrealizam (Al-Ṣūfiyya wa al-sūriyāliyya, 1992), a autor je i književnopovijesnih te književnokritičkih studija, među kojima su Uvod u arapsku poetiku (Muqaddima li al-ši‘r al-‘Arabī, 1971), Vrijeme pjesništva (Zaman al-ši‘r, 1972) i Stalnost i mijena (Al-ṯābit wa al-mutaḥawwil, I–III, 1974–78), u kojoj analizira transformacije arapske pisane kulture od klasičnoga do modernoga razdoblja kroz dijalektiku tradicionalizma i modernizma te razuma i objave. Uredio je nekoliko zbirki moderne arapske poezije (ističe se Divan arapske poezije – Dīwān al-ši‘r al-‘Arabī, I–III, 1964–68) i koordinirao izdavanje četverosveščane antologije poezije drevne Mezopotamije. Prevoditelj je i priznati slikar koji vlastita djela osobno ilustrira. Izbor pjesama objavljen mu je u Hrvatskoj u knjizi Zrcalo sna (2016).
