Zejdan, Džurdži (arapski Ǧūrǧī Zaydān [zajda:'n]), libanonski književnik, povjesničar i novinar (Bejrut, 14. XII. 1861 – Kairo, 21. VII. 1914). Jedna od središnjih ličnosti arapskog preporoda (Nahda). Rođen u pravoslavnoj obitelji, 1881. bio je primljen na studij medicine na Sirijsko protestantsko sveučilište (danas Američko sveučilište u Bejrutu), gdje se susreo s idejama moderne ekonomije, sociologije, darvinizma i masonstva. Zbog jake cenzure osmanskih vlasti ubrzo je napustio Bejrut i trajno se nastanio u Kairu. Osnovao je (1892) i do smrti uređivao znanstveni i književni časopis Al-Hilāl (arapski: polumjesec), koji izlazi i danas. Prvi je u arapsku književnost uveo povijesni roman. Tijekom života napisao ih je 23, redovito ih svake godine serijalizirajući za objavljivanje u Al-Hilālu. Iako književna kritika o njima često nije imala visoko mišljenje zbog trivijalne fabule i plošno ocrtanih likova te autorova novinarskog stila, oni su u društvu raširene nepismenosti pružali objektivnu sliku važnih događaja klasične arapske i islamske povijesti. Među njima se posebno ističu: Osvajanje Španjolske (Fatḥ al-Andalus, 1903), Karlo i Abdurrahman (Šārl wa-‘Abd al-Raḥmān, 1904), Abbasa, sestra Rašidova (Al-‘Abbāsa, ut al-Rašīd, 1906), Amin i Ma'mun (Al-Amīn wa-al-Ma’mūn, 1907) i Saladin Ajubid (Ṣalāḥ al-Dīn al-Ayyūbī, 1913). Autor je i mnogobrojnih studija, ponajviše o arapskom jeziku i književnosti (Povijest arapskog jezika – Tārī al-luġa al-‘arabiyya, 1904; Povijest arapske književnosti – Tārī ādāb al-luġa al-‘arabiyya, I–IV, 1911–14), arapskoj i islamskoj povijesti (Moderna povijest Egipta – Tārī Miṣr al-ḥadīṯ, I–II, 1889; Povijest islamske civilizacije – Tārī at-tamaddun al-islāmī, I–VI, 1902–06; Arapi prije islama – Al-‘Arab qabl al-Islām, 1908) te masonstvu (Opća povijest masonstva – Tārī al-Māsūniyya al-‘āmm, 1889).
