Beograd

ilustracija
BEOGRAD
ilustracija1ilustracija2

Beograd, glavni i najveći grad Srbije; 1 166 763 st. (2011; obuhvaća gradske općine Vračar, Zvezdara, Savski venac, Stari grad, Rakovica i Novi Beograd i dijelove gradskih općina Voždovac, Zemun, Palilula i Čukarica; ukupno 360 km²). Šire gradsko područje (administrativno-teritorijalna jedinica Grad Beograd) obuhvaća 3234 km² s 1 659 440 st. (Beograd, Mladenovac, Obrenovac, Borča, Surčin i dr. naselja). Leži na ušću Save u Dunav, na granici između Panonske ravnice i Šumadije. Povijesna jezgra grada nalazi se na desnoj obali Save, a Novi Beograd i Zemun na lijevoj. U njemu se križaju putovi između sjevera i juga (srednja Europa–Crno more), istoka i zapada (Dunav–Sava). Beograd je sa 7033 st. 1820. narastao do 1874. na 27 605 st.; 1910. imao je 89 876 st., a izravno prije II. svjetskog rata 320 000 st. Između dvaju svjetskih ratova pripojen mu je Zemun, a nakon II. svjetskog rata izgrađen je između Save i Zemuna Novi Beograd. Upravno je, kulturno, gospodarsko i prometno središte Srbije. Sveučilišta (Beogradsko od 1905., Umjetničko od 1973), Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), znanstveni instituti, kazališta (Beogradsko narodno pozorište, Jugoslovensko dramsko pozorište, Atelje 212 i dr.), knjižnice (Narodna biblioteka Srbije, osnovana 1832), muzejsko-galerijske (Narodni muzej, Etnografski muzej, Kuća cvijeća s grobom Josipa Broza Tita, Muzej Nikole Tesle i dr.) i druge ustanove; međunarodni filmski (FEST) i kazališni (BITEF) festival, glazbene svečanosti (BEMUS), sajam knjiga. Od građevina ističu se Beogradska tvrđava (izgrađena 1717–39. na ostatcima antičke i srednjovjekovne tvrđave), Nebojšina kula, Bajrakli-džamija (XVI. st.), Šeih-Mustafino turbe (1783), Saborna crkva (XIX. st.), konak kneginje Ljubice (1829–31) te Skadarlija – stari dio Beograda, a od parkova Kalemegdan, Tašmajdan, Topčider i dr. Južno od grada nalazi se brdo Avala sa Spomenikom neznanomu junaku (Ivan Meštrović). Najvažnija je gospodarska grana metaloprerađivačka industrija, proizvodnja alatnih strojeva, motora, traktora i poljoprivrednih strojeva, elektrotehnička, elektronička i prehrambena industrija, proizvodnja medicinskih instrumenata i uređaja, tekstila, kemikalija, lijekova i kozmetičkih preparata te grafička i filmska industrija. Brodogradilište za riječno-pomorske brodove. Luka se nalazi na Dunavu i ubraja se u glavna riječna pristanište u Srbiji. Međunarodna zračna luka Nikola Tesla u Surčinu.

Područje grada stalno je naseljeno od prapovijesnog doba. Keltski i poslije rimski Singidunum bio je potkraj I. st. sjedište IV. Flavijeve legije i jednoga dijela rimske dunavske flote. Nakon 139. Singidunum postaje municipij, a nakon 269. rimska kolonija. Srušen je za seobe naroda, a obnovljen za vladavine bizantskog cara Justinijana I. u VI. st. Avari i Slaveni ponovno su ga razorili na početku VII. st., ali je grad opet ubrzo obnovljen. Prvi se put pod slavenskim imenom javlja 878. kao sjedište biskupije (episcopatus Bellogradensis). Kao važna pogranična utvrda i ishodište kopnenih putova za Carigrad i Solun te riječnoga puta za srednju Europu često je u srednjem vijeku mijenjao gospodare (Bizant, Bugarska, Makedonija, Ugarska, Srbija), a to se očitovalo i u oblicima imena grada: Alba Bulgarica, Nandor-Alba (Nándor-Fejérvár), Alba Graeca, Belgrado de Schiavonia. U IX. i X. st. Beograd je bio pod bugarskom vlašću, zatim u sastavu Samuilove makedonske države, a od 1018. do posljednjih desetljeća XII. st. pod Bizantom, kojemu je bio glavno uporište za borbu protiv Ugra (Madžara). Ugri su ga nekoliko puta zauzeli i razorili (1071., 1124. i 1183). Nekoliko su puta (1096., 1147., 1189) preko grada prošli križari idući na Istok. Bugari su ga osvojili 1230., ali je već 1232. opet u ugarskim rukama. Prvi je put Beograd došao pod srpske vladare 1284., ali su ga 1319. ponovno zauzeli Madžari i zadržali tijekom cijeloga XIV. st. Ugri su 1402. predali Mačvu i Beograd na upravu srpskom despotu Stefanu Lazareviću, koji je grad obnovio, utvrdio i uzeo za svoju prijestolnicu. Nakon njegove smrti ponovno ga drže Madžari od 1427. do 1521. kao glavno uporište za obranu od Osmanlija, koji su ga neuspješno opsjedali 1440. i 1456. Potonja kršćanska pobjeda, kada su grad obranili Mihály Szilágyi, János Hunyadi i Ivan Kapistran, osobito je važna jer je za više od pola stoljeća odgodila osmanski prodor u Podunavlje. Za pisce iz XV. st. Beograd je otada »bedem kršćanstva« i »ključ Ugarske«. Grad je 1521. osvojio sultan Sulejman II. Kanuni i učinio ga sjedištem smederevskoga sandžak-bega. Beograd je postao pogranična osmanska utvrda i uporište za osmanske napade prema Ugarskoj i Austriji. Gospodarski je napredovao i razvio se u veliko trgovačko središte i pristanište. Trgovina se nalazila u rukama dubrovačkih trgovaca, a njima su poslije konkurirali bosanski, židovski, armenski i, od XVIII. st., grčki i cincarski trgovci. Sâm grad poprimio je orijentalni izgled. Grad je ponovno stradao 1688., kada ga je osvojila austrijska vojska pod zapovjedništvom bavarskoga izbornoga kneza Maksimilijana Emanuela, a Osmanlije su ga na povlačenju opljačkali i spalili. Osmanlije su ga opet zauzeli 1690. Nakon Karlovačkog mira (1699) grad je ponovno postao glavna osmanlijska pogranična utvrda prema Austriji. Godine 1717. princ Eugen Savojski zauzeo je grad, a nakon zaključenja Požarevačkog mira (1718) Beograd i sjeverna Srbija pripali su Austriji. Tada je u Beogradu bilo 2000 do 3000 st., a svi su se muslimani iselili. Grad je počeo poprimati europski izgled, srušena je turska mahala i podizane su nove zgrade. U novome ratu Osmanlije su porazili austrijsku vojsku 1739. Sklopljen je Beogradski mir, kojim je Beograd vraćen Osmanskomu Carstvu. Stanovništvo Beograda, ako nije stradalo od kuge, razbježalo se. Austrijska vojska 1789. ponovno je zauzela grad, ali ni to osvajanje nije bilo trajnije. Na početku XIX. st. Beograd je postao središtem srbijanskih ustanika. U gradu je bilo sjedište Praviteljstvujuščeg sovjeta, a od 1811. prvoga ministarstva u Srbiji. Nakon II. srpskog ustanka knez Miloš počeo je 1815. naseljavati novo stanovništvo na izravnim prilazima gradu. Hatišerifom od 1830. predviđeno je da se muslimansko stanovništvo iseli iz grada. Knezu Mihajlu predani su 1867. ključevi beogradskoga grada i utvrde, a to je simbolično označilo potpuno iseljavanje turskog i muslimanskog stanovništva iz Beograda. Grad je postao središte srpskog prosvjetnoga i kulturnog života te je u njemu bila koncentrirana većina srpskoga gospodarstva. U I. svjetskom ratu Beograd je doživio velika razaranja i stradanja stanovništva, koje je bilo prepolovljeno. U Beogradu je 1. XII. 1918. proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu SHS, kojoj je postao glavnim gradom. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova doživio je daljnji gospodarski, demografski i urbanistički procvat. Ponovno je teško stradao 6. i 7. IV. 1941., kad su ga bombardirali Nijemci. Od 1945. Beograd je prijestolnica socijalističke Jugoslavije, međunarodno afirmiran I. konferencijom nesvrstanih zemalja (1961), zasjedanjem KESS-a (1977) i dr. Nakon raspada socijalističke Jugoslavije Beograd ostaje prijestolnica srbijansko-crnogorske savezne države (od 1992. SR Jugoslavija). Gospodarski i društveno nazaduje pod međunarodnim sankcijama nametnutim SRJ (1992–95). Tijekom intervencije NATO-a na SRJ (ožujak–lipanj 1999), na Beograd je izvedeno oko 200 selektivnih zrakoplovnih napada na vojne te strateške gospodarske i prometne sustave. Od 2006. glavni grad novonastale Republike Srbije.

Beograd. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6994>.