STRUKE:

Valencija

Valencija (katalonski Comunitat Valenciana [komunita't baləncia'na], španjolski Comunidad Valenciana [komuniδa'δ βalencia'na]), autonomna zajednica u istočnoj Španjolskoj; 23 255 km², 4 935 462 st. (2015). Obuhvaća usku priobalnu ravnicu Sredozemnoga mora (duljina obale približno 520 km) koja se prema unutrašnjosti (zapadu) strmo uspinje u do 1839 m visoko planinsko područje Iberskoga gorja i Betijskih Kordiljera. Valenciju (autonomna zajednica osnovana je 1982) čine pokrajine Alicante, Castellón i Valencia. Prevladava mediteranska klima (srednja godišnja temperatura 18 °C), u višem gorju planinska; uz obalu godišnje padne oko 500 mm oborina, a u gorju 1000 mm. Uzgajaju se mediteranske kulture (badem, maslina, vinova loza, agrumi); ribarstvo. Proizvodnja keramike, namještaja, igračaka, papira, obuće, električnih strojeva, automobila. Turizam. Službeni su španjolski i katalonski jezik (valencijsko narječje). Glavni je i najveći grad i luka Valencia (València).

Prvi tragovi naseljenosti na području Valencije potječu iz srednjega paleolitika, a regija je poznata po špiljskoj umjetnosti (od 1998. pod zaštitom UNESCO-a). Velik broj špiljskih lokaliteta (najviše u pokrajini Alicante), od kojih neki pokazuju kontinuitet od mezolitika do kasnoga brončanog doba (La Gasulla), svjedoči o gustoj naseljenosti u priobalnom pojasu. Vrhunac je neolitičke umjetnosti tzv. iberijska shematska umjetnost (IV. do I. tisućljeće pr. Kr.), čije špiljsko slikarstvo uglavnom obuhvaća prikaze muškaraca u lovu, plesove, borbe, obavljanje poljoprivrednih poslova ili prikupljanje meda te pokazuje paralele s kapsijskom kulturom sjeverne Afrike, dok plastika naginje apstrakciji. Brončano doba u valencijskoj regiji počinje kulturom žarnih polja koju donose indoeuropski govornici, čijim miješanjem s lokalnim predindoeuropskim stanovništvom počinje formiranje željeznodobnih iberskih naroda (Kontestani, Edetani, Ilerkavoni, Bastetani). Od V. stoljeća pr. Kr. Grci osnivaju niz kolonija između Sagunta i Dénije i uspostavljaju trgovačku mrežu s lokalnim iberskim stanovništvom. Nakon Prvoga punskog rata (241. pr. Kr.) Kartažani zauzimaju područje zapadno od Sagunta. Hanibalovo zauzimanje grada (219. pr. Kr.), ugovorom o obrani vezanim s Rimom, poslužilo je kao povod Drugomu punskom ratu (»Dok je Rim pregovarao, Sagunt je pao«). Nakon kartaškoga poraza u tom ratu cijela je regija uključena u novoosnovanu provinciju Hispania citerior (197. pr. Kr.), a Augustovom reformom 27. pr. Kr. stvorena je nova provincija Hispania Tarraconensis. Rimljani 138. pr. Kr. osnivaju Valenciju (Valentia Edetanorum), koja postaje središte regije, dok Sagunt ekonomski stagnira. Tijekom Velike seobe naroda područjem Valencije vladao je plemenski savez Vizigota i Alana, a 711. zemlju zauzimaju Arapi, čijim glavnim središtem ostaje Valencia (Balansiyya). Tijekom unutarnjih nereda izazvanih padom Omejidskoga kalifata (početak XI. st.) osamostaljuje se niz međusobno zaraćenih državica (taifa), među kojima dominiraju taife Valencije, Dénije, Orihuele i Alpuentea. Taj razdor iskoristio je Cid (Rodrigo Díaz de Vivar) i 1094. zauzeo grad Valenciju. Od kršćanskih posjeda čije je zauzimanje započeo Cid, a dovršio kralj Jakov I. Aragonski stvoreno je 1238. Kraljevstvo Valencija. Nakon sjedinjenja Aragona i Kastilje (1479) u španjolsku državu, u koju je ušla kao kraljevstvo pod aragonskom krunom, Valencija je zadržala vlastite institucije (zemljom je u kraljevo ime upravljao potkralj), a nije bila izložena ni sustavnomu nametanju kastiljskoga jezika, zbog čega je do danas zadržala jak katalonski jezični identitet. Ipak, konačnim protjerivanjem Moriska 1609. izgubila je oko trećine stanovništva, zbog čega počinje ekonomski propadati. U Ratu za španjolsku baštinu Aragon je stao na stranu Habsburgovaca, pa je dolaskom Burbonaca na vlast Dekretima iz Nueva Plante 1707. ukinuto i Kraljevstvo Valencija, zajedno sa svim institucijama i lokalnim pravnim sustavom (Furs), a uvedena je i službena upotreba kastiljskoga jezika. U XIX. st. usporedo s razvojem industrije i radničkoga pokreta jačaju i autonomističke tendencije. Kao i u slučaju Katalonije, ti će pokušaji doživjeti velik udarac porazom ljevice u građanskome ratu i uspostavom Francove diktature. Nakon pada diktature Valencija je 1977. djelomično obnovila samoupravu osnivanjem Vijeća valencijske zajednice (Consell del País Valencià), a 1982. samouprava je proširena Statutom autonomije (Estatut d’Autonomija), čime je stvoren Generalitat (Generalitat Valenciana). Prvi demokratski izabran predsjednik Generalitata Joan Lerma preuzeo je tu dužnost iste godine. Iako jezičnim vezama blisko povezana s Katalonijom, Valencijska zajednica Statutom naglašava političku posebnost i vlastitu pravnu stečevinu te Valencijce definira kao povijesnu naciju unutar Španjolske.

Valencija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=69803>.