STRUKE:

atentat

atentat (franc. attentat, od lat. attentare: pokušati, napasti), ubojstvo ili pokušaj ubojstva javne osobe. Može biti motiviran ideološkim, političkim ili drugim razlozima, a uglavnom se odnosi na napade na državne dužnosnike. Atentatori mogu biti profesionalni ubojice, ali i osobe fanatičnih uvjerenja kao i osobe na čije motive utječe duševna bolest. Atentat od »običnog« ubojstva ne razlikuje samo važnost napadnute osobe, nego često i poruka koja se atentatom odašilje javnosti ili ciljanoj skupini. Tako atentat podrazumijeva i napade na vojne zapovjednike, aktiviste, novinare, popularne osobe te najrazličitija organizirana ubojstva kriminalnih organizacija. Povijesno i etimološki pojam se u engleskome jeziku (assassination), ali i u nekim drugim jezicima, veže uz asasine.

Atentat kao sredstvo borbe za neki politički ili ideološki cilj poznat je u svim povijesnim razdobljima. Za dinastičkih borbi u autokratskim monarhijama Egipta, Babilona, Perzije, Rima, Bizanta, političko ubojstvo bilo je sredstvo za uklanjanje nepoćudnih suparnika. U antičkoj Grčkoj ubojstvo tiranina čak se smatralo građanskom vrlinom. U namjeri da zaštite republiku, Kasije i Brut organizirali su i izvršili jedan od najglasovitijih atentata starog vijeka: ubojstvo Julija Cezara u rimskom Senatu (44. pr. Kr.). U doba žestokih oligarhijskih sukoba u talijanskim renesansnim državicama i republikama, političko ubojstvo postaje manje-više normalnim sredstvom borbe za vlast, pa se to u stanovitom smislu očituje i u makijavelističkoj doktrini. Nov poticaj atentatorstvu daju veliki sukobi u doba reformacije i protureformacije, kada se pod izlikom religioznih motiva ruše i osvajaju europska prijestolja. U doba krvavih vjerskih sukoba (XVI. i XVII. st.) nastaje isusovačka teorija o dopustivosti ubojstva i regicida (ubojstvo kralja), ako to služi »svetoj stvari«. Atentat na francuskoga kralja Henrika IV., kojega je ubio katolički fanatik François Ravaillac, imao je takav značaj. Odlučan udarac nepovredivosti vladajućih autoriteta dolazi s francuskim filozofima enciklopedistima, pretečama Revolucije 1789. Borba za slobodu i prava čovjeka protiv političkog, nacionalnog i ekonomskog ugnjetavanja te obrana postojećih autoriteta i institucija od revolucionarnog napadaja bit će motivi velikoga broja političkih atentata izvršenih tijekom XIX. i XX. st. Giuseppe Mazzini smatrao je da Napoleona III. treba ubiti, a Felice Orsini to je i pokušao (1858). Na Napoleona I. izvršena su dva pokušaja atentata (1804. i 1809), na Luja Filipa sedam, na englesku kraljicu Viktoriju četiri, na Bismarcka dva. Kao žrtve atentata pali su predsjednici Francuske Marie François Sadi Carnot (1894) i Paul Doumer (1932). U SAD-u su od atentatorske ruke poginuli predsjednici Abraham Lincoln (1865), James Abraham Garfield (1881), William McKinlay (1901), John Fitzgerald Kennedy (1963). »Klasična zemlja« atentata u XIX. st. bila je Rusija, gdje su teške socijalne prilike bile spojene s autokratskim režimom i policijskim nasiljem, izazivajući oštre reakcije. Atentati, osobito oni anarhista i nihilista, protiv istaknutih predstavnika režima slijedili su jedan za drugim. Od atentata je poginuo Aleksandar II. (1881); zbog pokušaja atentata na Aleksandra III. (1887) obješen je Lenjinov brat Aleksandar Uljanov. Nakon izbijanja I. svjetskog rata kao žrtva atentata pao je Jean Jaurès, jedan od vođa francuskih socijalista. U doba revolucionarnih previranja nakon I. svjetskog rata krajnji su desničari izveli velik broj atentata, osobito u Njemačkoj, gdje su ubijeni Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht (1919) te Walther Rathenau (1922). God. 1918. ruski eseri, protivnici Listopadske revolucije, izvršili su atentat na Lenjina. Nakon II. svjetskog rata bilo je nekoliko atentata na Charlesa de Gaullea. Poznati su i atentati na indijskoga nacionalnog vođu Mahatmu Gandhija 1948., na borca za ljudska prava Martina Luthera Kinga 1968., papu Ivana Pavla II. 1981., egipatskoga predsjednika Anwara al-Sadata 1981., indijsku premijerku Indiru Gandhi 1984., švedskoga premijera Svena Olofa Palmea 1986., srbijanskoga premijera Zorana Đinđića 2003. i dr. Poznatiji su atentati u novijoj hrvatskoj povijesti: na bana Cuvaja 1912., austrijskoga nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914., Stjepana Radića i njegove bliske suradnike u Skupštini 1928., jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu 1934., te atentati na Antu Pavelića u Argentini 1957., Brunu Bušića u Parizu 1978., Antu Paradžika u Zagrebu 1991., Ivu Pukanića u Zagrebu 2008. i dr.

U pravnome smislu, u međunarodne ugovore o izručenju unosi se atentatska klauzula, kojom se niječe politički karakter atentata na šefa države ili članove njegove obitelji. Naziva se i belgijskom klauzulom, jer je u kaznenom zakonu iz 1855. Belgija prva uvela nepolitički karakter atentata, a 1856. s Francuskom potpisala ugovor o izručenju. (→ izručenje)

atentat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=69532>.