Benjamin [bε’n·jami:n], Walter, njemački filozof, esejist i teoretičar kulture (Berlin, 15. VII. 1892 – Port Bou, Katalonija, Španjolska, 26. IX. 1940). Studirao je na sveučilištima u Freiburgu, Berlinu, Münchenu i Bernu gdje je 1919. doktorirao iz filozofije umjetnosti tezom o pojmu umjetničke kritike u njemačkom romantizmu. Za studija je postao blizak cionizmu, no ubrzo se distancirao od njegova političkog i nacionalnog usmjerenja i zauzimao se za »kulturni cionizam«, odnosno za važnost afirmacije židovskog prinosa umjetnosti. Na njegovo su misaono formiranje znatno utjecali židovski misticizam, marksizam i kritička teorija. Prijateljevao je s mnogim značajnim misliocima (Leo Strauss, Gershom Scholem, Hannah Arendt, György Lukács, Ernst Bloch, Bertolt Brecht, Herman Hesse i dr.), a osobito blizak bio je s predstavnicima frankfurtske škole, napose s Theodorom Adornom s kojim je korespondencija iz doba emigracije važno teorijsko svjedočanstvo o kritici umjetnosti u masovnom društvu te totalitarnoj svijesti koja na njem počiva. Uoči dolaska nacista na vlast 1932. napustio je Njemačku i do smrti djelovao u emigraciji (Španjolska, Danska, Italija, Francuska i dr.), gdje nastavlja s radom i objavljivanjem. Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trauerspiels, 1928) spekulativno je duhovnopovijesno djelo što luči tragediju, po naravi mitski utemeljenu, od tzv. žalobne igre koja je izraz povijesne melankolije. Studija je istodobno prilog teoriji alegorije. Objavljuje i aforističke bilješke i kratke eseje u zbirci Jednosmjerna ulica (Einbahnstraße, 1928), u kojoj su i eseji o Johannu Wolfgangu Goetheu, Franzu Kafki, Karlu Krausu i Charlesu Baudelaireu. Kao esejist, koji društvene dijagnoze iskazuje često u nizovima paradoksnih slika, srodan je romantičnoj predaji (osobito Friedrichu Schlegelu), ali i Friedrichu Nietzscheu, a od suvremenika E. Blochu i Th. Adornu. Posmrtno je znatno utjecao na suvremenu sociologiju kulture, osobito u krugovima nedogmatske intelektualne ljevice. Napose je poticajna rasprava Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije (Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, 1936) koja sadržava izvorne spoznaje o naravi estetskih medija i položaju umjetnosti u modernom, tehnički obilježenom svijetu, prije svega u području odnosa između slikarstva, fotografije i filma. Smatra kako je umjetnost kao djelo i proces znatno narušena mogućnostima razvoja tehnike koja omogućuje reprodukciju umjetničkih djela u kojima nema više ničeg autentično umjetničkoga. Umjetnost tako postaje dio masovne proizvodnje na kojoj počivaju kapitalistička društva. Traganje za autentičnošću umjetničkoga djela počiva u području koje uspijeva biti izvan tehničke sfere koju podupire kapitalistički interes reproduktivnosti, pa se umjetnost razlikuje u svojoj originalnosti nasuprot kopiranju i umnažanju. Analizirao je prožimanje politike i umjetnosti prikazujući »estetizaciju politike« svojstvenu talijanskom fašizmu i njemu naklonjenu futurizmu te »politizaciju estetike (umjetnosti)« svojstvenu sovjetskom komunizmu i njegovoj teoriji odraza. U pokušaju bijega u SAD preko Francove Španjolske počinio je samoubojstvo. Od 1968 (ponovno od 2009) djeluje Međunarodno društvo »Walter Benjamin« koje okuplja filozofe, pisce, umjetnike i novinare sklone njegovim slobodarskim nazorima.
O recepciji Benjaminovih radova u Hrvatskoj svjedoče prijevodi odabranih radova Uz kritiku sile (1971), Estetički ogledi (1986), Podrijetlo njemačke žalobne igre (1989), Kritika umjetnosti u njemačkom romantizmu (2007), Novi anđeo (2008) i dr.
