Beneša, Damjan (Benešić; Damianus Benessa), hrvatski latinistički pjesnik (Dubrovnik, 1477 – Dubrovnik, XII. 1539). Rodom iz ugledne patricijske obitelji; četiri puta član Maloga vijeća, dvaput providur, triput biran u Vijeće umoljenih, triput knez Republike (u prosincu 1531., kolovozu 1534. i veljači 1537). S iznimkom nekih kratkih prigodnih tekstova (triju epigrama i dviju proznih poslanica), objelodanjenih u tuđim izdanjima, za života ništa nije uspio objaviti tiskom. Golema rukopisna ostavština, podijeljena između Arhiva Male braće i Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, obaseže dvadesetak tisuća stihova. Ep Kristova smrt (De morte Christi), u 10 knjiga i oko 8500 stihova, parafraza je evanđeoskog izvješća o Kristovoj muci. U trima knjigama Epigrama (Epigrammata) objedinjeni su sastavci raznolika opsega, metra i tematike: od ljubavnoga kanconijera posvećena Francuskinji Zanni (Jeanne), preko prigodnica, poput epitafa i epicedija, do nabožnih pjesama. U svakoj od dviju knjiga Lirskih pjesama (Lyrica) nalazi se po 18 oda, koje i izrazom i sadržajem upućuju na Horacija kao izravan izvor. Beneša je jedini hrvatski humanist koji se ogledao u bukoličkom pjesništvu (Eclogae, 12 autorskih pjesama i 2 parafraze) i satiri (Sermones, 11 sastavaka). Beneša nije samo prevodio u stihovima s grčkoga na latinski nego se i sam ogledao u pisanju grčkih stihova; jedan je od rijetkih hrvatskih humanista koji je priredio izdanje nekoga antičkog autora (Silije Italik, Lyon, 1514). Prema vlastitu priznanju, među suvremenicima su mu uzori bili Michele Marullo (Tarchaniota), A. Poliziano, J. Sannazaro; pohvalno se izražava i o Baptistu Karmelićaninu (Battista Spagnuoli) i Erazmu Roterdamskome.
Benešino djelo pobudilo je razmjerno slabo interpretativno zanimanje. Rijetki samostalni istraživači (A. Agić, Đ. Körbler) otkrivaju u njegovu latinitetu mnogobrojne gramatičke i versifikacijske propuste. Unatoč odbojnu sudu koji se u tom duhu perpetuira u književnopovijesnim prikazima, Benešino mjesto u povijesti hrvatskog latinizma ne određuje doseg nijednoga njegova pojedinačnoga teksta, nego cjelina njegove ostavštine. Ni u kojem se žanru nije posebno odlikovao, ali je njegova produkcija i po opsegu i po raznovrsnosti jedinstvena u prvoj polovici hrvatskoga latinističkoga Cinquecenta.
