Borut (talijanski Borutto [boru't:o]), selo u unutrašnjoj Istri, 13 km sjeveroistočno od Pazina; 180 st. (2021). Leži na brežuljku povrh Borutskoga potoka, na 300 m visine, uz željezničku prugu Pula–Pazin–Lupoglav–Hrpelje-Kozina (Slovenija) i cestu Pazin–Rijeka (preko tunela Učka). Čini ga niz raštrkanih zaselaka: Budaki, Buzići, Čuleti, Dausi, Grdinići, Grgurići, Muloni, Orlovići, Poljanice i Sandalji oko doline Borutskoga potoka. Gospodarske djelatnosti su ratarstvo (žitarice, vinova loza, voće, povrće) i stočarstvo (uzgoj goveda, svinja i ovaca) te proizvodnja građevnoga materijala (betonski blokovi, dimnjaci i dr.). Na mjesnom je groblju crkva Sv. Duha, sagrađena 1560. kao legat Vida Vitulovića (glagoljski natpis na pročelju). Župna crkva sv. Mihovila Arkanđela sagrađena je u romaničkome slogu u XIII. st.; barokizirana 1787. – Naselje postoji od XIII. st., kada je pripadalo akvilejskomu patrijarhu, zatim pićanskomu biskupu i naposljetku Pazinskoj knežiji; prvi se put spominje 1498. kao Waruth. Doseljavaju se u XVI. st. izbjeglice pred Osmanlijama, a u XVII. st. stanovnici s područja Boljunštine. Godine 1904. izgrađena je kružna peć i sušara za proizvodnju opeke (ciglana). Nakon II. svjetskoga rata tvornica je spojena s obližnjom ciglanom u Cerovlju i nacionalizirana. Dobro poslovanje tvornice usporilo se nakon 1975., kada je zbog iscrpljenosti sirovine u borutskom pogonu obustavljena proizvodnja opeke i počeli su se proizvoditi betonski proizvodi. Od 2008. proizvodnja se nastavlja samo u Borutu.
