županija

županija (župa), teritorijalna i upravna jedinica. O podrijetlu riječi župa (poslije županija) postoje različita mišljenja; pripisuje joj se altajsko i indoeuropsko podrijetlo. Naziv se pojavljuje kod svih slavenskih naroda (osim Rusa) i kod Madžara, koji su ga preuzeli od slavenskih susjedâ (madž. ispán: župan). Kod slavenskih je naroda župa u ranom razdoblju označivala skupinu ljudi koji su bili u krvnoj vezi i obitavali u istom kraju. Postupno se rodovski ili plemenski kriterij zamijenio teritorijalnim, tako da je župa postala teritorijalno-upravna (kod Hrvata i crkveno-upravna) jedinica. Svaki stanovnik određenoga područja postajao je, bez obzira na to je li pripadao prvobitnomu rodu, pripadnik župe. Župa je obuhvaćala naseljene i obrađene predjele (npr. dolinu rijeke), a u središtu se nalazio utvrđeni župski grad, koji je bio sjedište glavara župe, tj. župana, te sklonište pripadnika župe u slučaju neprijateljskih navala.

Stvaranjem i jačanjem hrvatskog državnog ustroja u IX. i X. st. i teritorijalno-upravnog ustroja, župe su prerasle u veće teritorijalno-upravne jedinice, tj. županije. Taj se naziv, koji pišući o ustroju hrvatskih zemalja u X. st. prvi spominje Konstantin VII. Porfirogenet (grč. ζοιπανία: županija), danas u historiografiji uvriježio za označivanje upravno-teritorijalnih jedinica na području hrvatskih zemalja. Iako se u istom značenju povremeno koristio i naziv župa, danas se u hrvatskoj historiografiji njime, a kada je riječ o razdoblju hrvatske povijesti od X. st., označuje administrativna jedinica Katoličke crkve.

Prema Konstantinu VII. Porfirogenetu hrvatska je država u X. st. bila podijeljena u 11 županija: Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nin, Knin, Sidraga i Nona. Do kraja XI. i u XII. st. bile su osnovane županije i u drugim krajevima Hrvatske (Krbava i Lika te Modruš i Vinodol).

Od početka XII. st. Arpadovići su područje Hrvatske sjeverno od Gvozda podijelili na kraljevske županije kao upravna područja oko kraljevskoga posjeda i utvrđenoga grada. Među njima najstarije su bile Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Virovitička, Gorička (u Pokuplju i dijelu današnjega Korduna) i Gorska županija (na današnjoj Banovini). Istočnije od njih početkom XIII. st. spominje se i Požeška županija, dok je ostatak današnje Slavonije bio organiziran kao Vukovska (Vukovarska) županija. Već u XIII. st. zbog borbe slobodnih ljudi (nižega plemstva) protiv kraljevske vlasti, iznuđena je 1222. Zlatna bula Andrije II., kojom je ograničena kraljevska vlast, a poboljšan položaj plemstva. Postupno je prema kraju XIII. st. na području slavonskih županija došlo do pretvaranja kraljevskih županija u autonomne županije; tada je župan (comes) kojega je kralj postavio prestao biti jedini nositelj vlasti, jer su mu se pri odlučivanju pridružili organizirani slobodni ljudi u obliku županijskih skupština na kojima su sudjelovali svi plemići s posjedom na području županije. Istodobno se od XIII. st. smanjivao teritorijalni opseg županijske uprave. Naime, postupnim prelaskom kraljevske i županijske uprave u sudstvu, poreznim davanjima, zemljišnim službama na crkvu, viteške redove, plemiće, plemićke općine i slobodne kraljevske gradove, do kraja XIII. st. ojačala je na pojedinim područjima autonomija potonjih, a oslabila županijska, odn. kraljevska moć.

U drugoj polovici XIV. st. za vladavine Ludovika I. Anžuvinca započelo je ponovno teritorijalno definiranje županija na području srednjovjekovne Slavonije te smanjivanje njihova broja. Tako su Kraljevstvo Slavoniju u XV. st. činile još samo četiri županije: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Virovitička. U to doba Požeška, Vukovarska i Srijemska županija nisu više smatrane dijelovima Slavonije; njima su upravljali mačvanski banovi, a zatim i beogradski kapetani.

Za razliku od hrvatskih krajeva sjeverno od Gvozda, u južnim dijelovima Hrvatske sve do XIV. st. nije bilo ni kraljevskih županija ni kraljevskih posjeda. Južno od Gvozda kraljevske županije ustrojio je Ludovik I. Anžuvinac, sjedinjenjem starih županija, tek u XIV. st. Tada su nastale Lučka (sa sjedištem u Ostrovici), Kninska (sa sjedištem u Kninu), Lička (sjedište u Počitelju) i Poljička županija. Do tada su pojedine velikaške obitelji držale u svojem posjedu stare hrvatske županije (lat. comitatus; često stara plemenska područja iz kojih su obdarenici potjecali), na kojima su ubirali sve prihode, uz obvezu vojne službe kralju. Tako su Krčki knezovi dobili već 1193. županiju Modruš, a 1225. i Vinodol. Potkraj XII. i na početku XIII. st. Bribirski knezovi stekli su Bribirsku županiju, Cetinski knezovi krajeve oko Krke, Kačići područje oko Omiša, Krbavski knezovi (iz plemena Gusić) Krbavu, a Blagajski knezovi područje od rijeke Sane do južnokranjske granice. Uspostavom kraljevskih županija na području Hrvatske južno od Gvozda u XIV. st. ondje su se, jednako kao i na području slavonskih županija, pojavljivale plemićke općine sa svojim vlastitim sudovima ili sudskim stolovima.

Nakon mletačkih i osmanskih osvajanja u XV. i XVI. st. županijski sustav opstao je samo na području srednjovjekovne Slavonije, gdje su postojale svega tri županije (Zagrebačka, Križevačka i Varaždinska) pod banskom vlašću, a na ostalim je hrvatskim teritorijima dotadašnji ustroj zamijenjen novim, što su ga uveli Osmanlije i Mlečani.

Nakon oslobođenja od osmanske vlasti potkraj XVII. st., na području Slavonije, osim triju dotadašnjih županija, god. 1745. bile su osnovane Virovitička, Požeška i Srijemska županija. Uz nekoliko reformskih zahvata središnjih habsburških vlasti, županije su tijekom tog razdoblja zadržale obilježje teritorijalnih plemićkih organizacija. Kako su se Zagrebačka, Križevačka i Varaždinska županija sredinom XVIII. st. u pogledu ustroja i nadležnosti te sudske i upravne vlasti razlikovale od obnovljenih slavonskih županija, Marija Terezija započela je sredinom XVIII. st. reforme županijskoga sustava radi usklađivanja njihova ustroja, djelovanja i nadležnosti. Tada je ojačana samouprava u županijama te ostvarena njihova veća samostalnost u vojnim, upravno-financijskim i pravnim poslovima. God. 1778. bila je osnovana Severinska županija; 1786. njezin primorski dio, od Rijeke do Senja, bio je pretvoren u novu upravnu jedinicu Ugarsko primorje, a unutrašnji dio pripojen Zagrebačkoj županiji.

Manje promjene u županijskom sustavu dogodile su se za Josipa II. i francuske vladavine početkom XIX. st., a do većih promjena došlo je 1848., kada su županije prestale postojati kao teritorijalne zajednice plemića te postale teritorijalno upravno-političke zajednice koje predstavljaju sve društvene slojeve. Od tada se u županijskoj upravi postupno pojavljivalo sve više činovnika neplemića. Uvođenjem Oktroiranog ustava 1849. samostalnost županijske uprave svedena je na minimum, a u doba neoapsolutizma (1851–60) županije su bile samo posrednik u prijenosu vlasti bez ikakva udjela u njezinu oblikovanju te su izvršavale naloge središnje vlade u Beču i Namjesništva u Zagrebu. I u nagodbenom razdoblju županije su bila uglavnom upravna tijela znatno sužene samouprave te izravno podređena vladi. Veći preustroj županijskoga sustava proveo je ban I. Mažuranić 1875. kao dio modernizacijskih reforma.

Do novoga velikog teritorijalnog ustroja hrvatskih županija došlo je nakon pripojenja Vojne krajine (1881) civilnoj Hrvatskoj, kada je Hrvatska bila podijeljena na 8 županija (Modruško-riječka, Ličko-krbavska, Zagrebačka, Varaždinska, Bjelovarsko-križevačka, Požeška, Virovitička, Srijemska). Takav županijski ustroj održao se do 1918., a formalno je bio ukinut 1922., kada su uvedene oblasti. U jugoslavenskoj državnoj zajednici županije nisu nikad obnovljene, unatoč mnogobrojnim promjenama teritorijalnog ustroja. Nezavisna Država Hrvatska je 1941. uvela 22 velike župe, koje su preustrojene 1943., a postojale su do 1945. Županijskoga sustava nije bilo u socijalističkoj Jugoslaviji, a obnovljen je tek u RH Ustavom iz 1990.

Prema Ustavu RH, županija je jedinica područne (regionalne) samouprave kojoj je područje prirodna, povijesna, prometna, gospodarska, društvena i samoupravna cjelina, a ustrojava se radi obavljanja poslova od područnoga (regionalnog) interesa. Teritorij RH podijeljen je na 20 županija, a zakonom je glavnom gradu Zagrebu utvrđen poseban status županije i grada. Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi uređuje jedinice lokalne samouprave, općine i gradove, te jedinice područne samouprave, županije; uređuje njihov djelokrug, ustrojstvo, način rada njihovih tijela te nadzor nad njihovim radom. Statutom županije podrobnije se uređuju njezin samoupravni djelokrug, obilježja, javna priznanja, ustrojstvo, ovlasti i način rada tijela, način obavljanja poslova, oblici konzultiranja građana, provođenje referenduma u pitanjima iz njezina djelokruga, mjesna samouprava, rad javnih službi i druga pitanja. Županija ima predstavničko tijelo županijsku skupštinu, koju građani biraju izravno za razdoblje od 4 godine; izvršnu vlast u županiji obnašaju župan i zamjenici župana.

županija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67856>.