Zoranić, Petar, hrvatski književnik (Zadar, 1508 – ?, ? prije 1569). Potomak ninskog ogranka plemićke obitelji podrijetlom iz Like, s dobra Tetačić, odakle se preselila u sjevernu Dalmaciju. Arhivski zapisi o Zoraniću vrlo su oskudni. Ponešto se, pa i sama godina rođenja, zaključuje iz njegova jedinoga sačuvanoga djela, Planina. Učitelj mu je vjerojatno bio ninski kanonik Matija Matijević, kojemu su Planine i posvećene, a čini se da je važnu ulogu u Zoranićevu životu imao i Šibenčanin J. Divnić, ninski biskup, o kojem se govori u završnom dijelu Planina. Pretpostavlja se da je Zoranić imao pravnu naobrazbu, jer se jednom spominje kao notar i jednom kao egzaminator javnih spisa. Posljednja arhivska vijest koja ga spominje potječe iz 1543. Planine su tiskane 1569., a posveta je datirana 1536. i nije mijenjana kada je djelo išlo u tisak, po čemu se pretpostavlja da je Zoranić bio mrtav u doba objavljivanja. To se djelo u književnoj historiografiji često smatra prvim hrvatskim romanom, premda je pisano prozom i stihom. Podijeljeno je u 24 poglavlja. Narativni okvir djela čini sedmodnevno putovanje pastira Zorana zadarskim zaleđem, Velebitom i Dinarom, na koje kreće tražeći lijek za neuzvraćenu ljubav. Na putu susreće pastire, koncipirane u tradiciji pastoralne literature, koji pripovijedaju o postanku ili nazivu zavičajnih lokaliteta i prirodnih pojava (po uzoru na Ovidijeve preobrazbe u Prijetvorbama) te se natječu u pjevanju različitih pjesama, najčešće ljubavnih. Najpoznatiji je dio poglavlje Perivoj od slave, u kojem se vila Hrvatica žali na zapuštenost književnosti na hrvatskom jeziku te spominje Zoranića kao autora Planina i još dvaju djela, Ljubvenoga lova i Vilenice, koja nisu sačuvana. Zoranić i drugdje u romanu upozorava na zanemarenost narodnog jezika i na skromnu domaću književnu produkciju te sebe vidi kao onoga koji krči put. Osim brige za književnost na narodnom jeziku, djelom se provlače i jadikovke na račun »rasute bašćine«, odn. rascjepkane domovine, za što su krivi Turci, koji se kriju iza metaforičke oznake vuci. Jedan od pastira, nazvan Marul, pjeva pjesmu koja parafrazira Marulićevu Molitvu suprotiva Turkom. Uz to što se u Planinama pripovijeda o konkretnim lokalitetima zadarskoga zaleđa te aludira na konkretne povijesne prilike, one su i alegorijski roman, jer je Zoranovo putovanje, na kojem mu pomažu i neka mitska bića, putovanje spoznaje i očišćenja duše uz posredovanje Božje milosti. Iz Zoranićeva djela lako se iščitava utjecaj domaće (M. Marulić) i strane lektire, npr. Biblije, Vergilija, Ovidija, sv. Jeronima, sv. Augustina, Dantea (osobito Božanstvene komedije), F. Petrarce (Zoranić je preveo njegov sonet Pace non trovo – Mira ne nahodim) i G. Boccaccia. Planine se smatraju i jednim od prvih odjeka Arkadije J. Sannazara, djela koje je uvelike utjecalo na popularnost pastorale u zapadnoeuropskim književnostima XVI. i XVII. st. Premda autor samo jednoga poznatog djela, Zoranić je najznačajniji književnik zadarskoga kruga i autor prvog i zadugo jedinoga svjetovnoga fikcionalnoga narativnoga djela pisanoga hrvatskom prozom, a približno 1600 stihova iz Planina, ponajviše dvanaesteraca, čini prvi sačuvani kanconijer na tom dijelu hrvatske obale.
