Yourcenar, Marguerite

ilustracija
YOURCENAR, Marguerite
ilustracija1ilustracija2

Yourcenar [juʀsəna:'ʀ], Marguerite (pravo prezime de Crayencour), francuska književnica (Bruxelles, 8. VI. 1903Mount Desert Island, Maine, SAD, 17. XII. 1987). Školovala se privatno te je stekla široku humanističku naobrazbu. Od rane mladosti, financijski osigurana nasljedstvom, odlučila se posvetiti književnosti; prvo djelo, poemu Vrt himera (Le Jardin des chimères), objavila je 1921. Od 1940. živjela je u SAD-u; neko vrijeme predavala književnost na Sarah Lawrence College u New Yorku. God. 1980. bila je prva žena izabrana u Francusku akademiju. Najznačajniji su u njezinu književnomu stvaralaštvu romani: epistolarni Alexis ili rasprava o uzaludnoj borbi (Alexis ou le Traité du vain combat, 1929), s radnjom u Austriji pred I. svjetski rat, pisan u duhu poetike A. Gidea, Novčić sna (Denier du rêve, 1934), o Rimu u Mussolinijevo doba, Smrtonosni udarac (Le Coup de grâce, 1939), u kojem tematizira neuzvraćenu ljubav na pozadini evokacije ratova u baltičkim zemljama 1919–21., te, kao središnji i psihološki najsuptilniji, Hadrijanovi memoari (Mémoires d’Hadrien, 1951) i Crna mijena (L’Œuvre au noir, 1968). Prvi od tih dvaju, napisan u obliku imaginarnih uspomena rimskog cara Hadrijana kroz njegovo pismo Marku Aureliju, kao dugi razrađeni unutarnji monolog, uspostavio je utjecajan model povijesnog romana, odnosno romaneskne rekonstrukcije prošlosti, a ujedno je vrhunski izraz melankolije prema antičkomu svijetu iz razdoblja prije nego što ga je zahvatila sveobuhvatna kriza. Drugi je biografija izmišljena lika alkemičara i učenjaka Zenona, koncipiranoga kao »univerzalnog čovjeka« (svojevrsna kombinacija Leonarda da Vincija, Paracelsusa, N. Kopernika i G. Bruna), s radnjom u europskom XVI. st. Oba romana evokaciju prošlosti temelje na pažljivom, ali i kreativnom čitanju historiografskih izvora, misaonom, gotovo mističnom uživljavanju u junaka te prelaze u meditacije o ljudskoj sudbini, moralu i moći, a napose o umjetnosti s implicitnim tumačenjem svijeta kao umjetničkog čina s kojim se poistovjećuje vladanje ili alkemija. Pisala je i poetsku prozu (Vatre – Feux, 1936), novele, koje je skupila u zbirkama Smrt vozi zapregu (La Mort conduit l’attelage, 1935), Orijentalne priče (Nouvelles orientales, 1938), Poput vode koja teče (Comme l’eau qui coule, 1982), drame (npr. Elektra ili pad maski – Électre ou la Chute des masques, 1954) te memoarsku prozu (trilogija pod zajedničkim naslovom Labirint svijeta – Le Labyrinthe du monde: Skrušena sjećanja – Souvenirs pieux, 1974; Arhivi Sjevera – Archives du Nord, 1977; Što? Vječnost – Quoi? L’éternité, 1988). U svojoj eruditskoj koncepciji književnosti, Yourcenar se stilski uglavnom nastavljala na klasicističku tradiciju, povezujući eleganciju izraza s bogatim vokabularom, razrađenim meditativnim tonom i povremenim baroknim opisima. Pisala i eseje o K. Kavafisu, S. Lagerlöf, T. Mannu, Mishimi Yukiju, kojega je također prevodila kao i H. Jamesa, V. Woolf, J. Baldwina, afroameričke duhovne pjesme te starogrčku liriku.

Yourcenar, Marguerite. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66586>.